Tako lošu, tako neinventivnu, tako nedorađenu, blijedu, tako groznu, tako promašenu, tako obezglavljenu, patetičnu i površnu, tako već viđenu, nekreativnu i zamornu, tako umarajuću i diletantsku predstavu kao što je najnovija priredba prikazana povodom otvaranja nove sezone u riječkome HNK Dama s kamelijama Alexandra Dumasa (sina) u režiji, koreografiji, scenografiji i kostimografiji Damira Zlatara Freya riječka publika nije imala priliku (dugo) vidjeti. Gledajući ovu kreaturu čovjek se zapita kako je moguće ulupati toliko silno novaca u tako nešto strašno? Predstava je dosadna i zamorna, scene se nepotrebno ponavljaju (i to loše) i u trenucima sam se pitao ne radi li to redatelj s namjerom? Neće li se dogoditi kakav obrat pa će sva ta besmislenost dobiti neki smisao? Nažalost, kada shvatimo da se radi o najozbiljnijoj stvari, ta stvar potaje žalosna.
U samoj priredbi – koreodrami koriste se toliko kazališno izlizani elementi, toliko puta već upotrijebljeni, ne samo od drugih, već i od samog redatelja, da se sva ta ponavljanja, loše posložena doimaju poput režije Ed Wooda. Crvena tkanina preko cijele scene, padanje snijega, curenje pijeska i tko zna što? Sav tekst puštan je preko razglasa što nije inovacija niti za Rijeku.
Kada gledate koreodramu, nadate se da ćete vidjeti izvođače koji se znaju služiti tijelom jer ipak ne govore, i sva im je ekspresija neverbalna. Na samoj sceni je čitav zbor opere, zbor koji ne kontrolira svoje hodanje, niti stajanje. Gib ruku i nogu je nesvjestan. Kretnja je neosviještena, a disanje nije u skladu s kretnjom. Njihovo teturanje po sceni doimlje se poput loše gomile koja baulja bez cilja kada im je redatelj rekao da stvaraju masu ili pak kao loše gomile koja jedva čeka da se domogne izlaza sa scene kada im je redatelj rekao da se gibaju od jednoga mjesta na drugo. U pokretu im se ne očitava proces (što je bitno za koreodramu) već cilj i tu je sva promašenost došla do izražaja.
U cjeloj toj gomili plastično neemocionalno obojenih zombija postavljen je i baletni ansambl koji potpuno gubi funkciju (ako ju je ikada i imao). Balerine i baletani tako su svedeni na statiste i scenske radnike koji povlače platna, mašu s njime, rotiraju ga i tri puta ponavljaju dosadnu sekvencu. Ne zaslužuju li umjetnici više?
U cijeloj toj plejadi obezvređenja najviše je obezvrijeđen Damir Urban. Umjetnik koji ima ogroman potencijal (ne samo glazbeni), koji ima svoju specifičnost i karizmu ubačen je u ovaj projekt. Ali sveden je samo na figuru, lik koji uglavnom stoji u prostoru i koji se polagano giba. Umjetnik njegovoga formata, zasigurno je zaslužio više i mogao je svoj potencijal ispoljiti na mnogo bolji način. Ovako se doimlje da je Damir Urban eksploatiran, uporabljen, iskorišten kao marketinški mamac koji će privući u kazalište one koji možda nikada u njega ne bi kročili, ovako se ovakav potez može iščitati kao potez očajnika.
Glavno da se prije same predstave toliko naklapalo, mandrljalo i bjesomučno najavljivao kojekakve umjetničke i ine kvazi uspješnosti. Dramaturginja Dora Delbianco tako kaže: „Jer raditi melodramu u današnje vrijeme često se osjeća kao hod po rubu, tik do provalije patetike u koju možete upasti ako ste neoprezni. Doduše, ne radi se, naravno, o oprezu, već o pogađanju prave frekvencije. Prave frekvencije za ljubav i omogućavanje najbolje percepcije ovih velikih emocija u zaglušujućoj kakofoniji impulsa koje nam suvremeni život nameće.„ A upravo se dogodilo suprotno, ne samo da su hodali po rubu, već su autori (svi osim autora glazbe) duboko propali ne samo u provaliju patetike, već i u provaliju neukusa, koliko god oprezni bili. Nisam siguran znaju li autori što je to frekvencija i kako li je tumače ili im je taj pojam dovoljno egzotičan, dovoljno neobičan, dovoljno nerazumljiv da bi ga publika mogla progutati? Istina je samo u tvrdnji da su POGAĐALI (pravu frekvenciju). I to je sve. Pogađali i pogodili u ništa. I što je to prava frekvencija? Frekvencija čega? Kako TO što ima frekvenciju međudjeluje s ostalim elementima koji grade predstavu? Postoji li interferencija? Lupiti takvu izjavu je zaista fascinantno. Frekvencija pretpostavlja i energiju, ali samo rezonantna frekvencija može biti detektirajuća – recimo prepoznatljiva. U ovome slučaju autori su bili na frekvenciji koju nisu mogli prepoznati nikakvi uređaji. Frekvencija je bila neprimjetna, kvantno nestabilna i nadasve promašena. No što očekivati od djela nego li fijasko kada se radi o pogađanju.
Kako je moguće u jednoj profesionalnoj ustanovi koja ždere gomilu love, u kojoj su svi plaćeni, a i mnogi za svoj nerad, dozvoliti si luksuz pogađanja? Što bi bilo s liječnikom na operaciji srca da POGAĐA koju će žilu precvikati? Što s kontrolorom leta da POGAĐA naviganje zrakoplova? Što s voditeljem nuklearne centrale da POGAĐA doziranje urana u nuklearnoj reakciji? Od kuda pravo profesionalnim trošiteljima novaca da POGAĐAJU ni više ni manje FREKVENCIJU u svome radu? Kakva je to stručnost? Nikakva – na što ukazuje ovaj najnoviji promašaj.
Jedna od rijetkih dobrih stvari u ovom projektu je glazba Marijana Nećaka koji je izveo intervencije u glazbu Traviate, vrlo suptilno i smisleno i na taj je način preoblikovao i dao novu dimenziju glazbenome predlošku koji je trebao podcrtavati koreodramu, ali se jednostavno glazbeno prilijepio na kreaturu koja nije niti koreografija niti drama.
Napomenimo još da je glumačka interpretacija Tanje Smoje doista stršila u ovoj narogušenoj tvorevini. Tanja Smoje pokazala je kako ima potencijal za raznovrsne interpretacije (od komičnih do tragičnih). Njena introspektivna refleksija, onog što smatra likom i djelom tragične junakinje Marguerite Gautier bila je vidljiva, oblikovana i cjelovita. Tanja Smoje je tako pokazala kao je i tijelom (i glasom) sposobna interpretirati.
Nadalje autori pokušavaju publici podvaliti emocionalnost koreodrame nagon i tenziju, kao i aktiviranje svih osjetila na sceni. A najsmješnije su riječi u tekst dramaturginje o suprotnosti monumentalnosti zbora i individualnosti glumca. Kada čovjek čita tekst programske knjižice ne može vjerovati napisanome, jer su riječi iz programske knjižice jednostavno suprotnost rezultata na sceni. Težnja i želja autora i krajnji produkt – ova priredba, su dva nepovezana, nespojiva događaja koji nemaju veze jedan s drugim. To pokazuju i reakcije dijela publike koja je sjedila oko mene.
Iznenađenost i preneraženost.
Ali to pokazuje i bljedunjav aplauz neposredno nakon završetka predstave. Publika je jedva pljeskala do trenutka kada su pjevači počeli izlaziti na scenu. A kada su izvođači počeli forsirati treći pljesak publika se počela dizati i izlaziti iz dvorane. Šteta što su nestala vremena kada je publika zviždala i vikala buuuuu. Ova je predstava kao stvorena za takve reakcije i bilo bi nadasve zgodno kada bi si publika dala iskreni odušak jer je u ovoj priredbi sve nefunkcionalno i besmisleno. Tako ovaj debakl, Dama s kamelijama izgleda kao ništa drugo nego jedna velika sprdačina.
 |
RSS Komentari
