Predstava Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže u scenskoj viziji Branka Brezovca, presječenoj glazbom Marjana Nećaka i koreografiji Staše Zurovca, fragment je o kojemu se raspravlja već mjesecima, fragment je koji uzrokuje mnoge društvene protrese, brojne komentare, proteste, šokove... Ali je i fragment koji je, možda, najznačajnije dramsko djelo koje se zbilo u nacionalnome kazalištu u Rijeci u posljednjih petnaestak godina, djelo koje su Rijeka i riječka publika zaslužili, što zbog svoga razumijevanja ili pak nerazumijevanja, što zbog pokazivanja višeslojnoga kvalitativnog scenskog djela, što zbog prokazivanja jednodimenzijske brojne publike, one koja je predstavu pogledala, i još više, one koja to nije, ali i eksplicitno ne želi.
Sam Krleža ukazuje na mogući prostor svoje drame Gospoda Glembajevi. Taj prostor nipošto nije linearan, jednosmjeran već višedimenzionalan (vektorski) prostor razapet osnovama iz koje se može graditi beskonačno infinitezimalna koordinacija. Krleža ukazuje (kroz lik Leonea i Angelike) na poteškoću izražavanja govorom i slikom kao umjetničkim problemom i nudi matematički formalizam i logiku kao kristalnu jasnoću stvari. Kao najmatematičniju Krleža nudi glazbu. Upravo zbog toga uglazbljena drama čini se kao najočigledniji i najprirodniji odabir za interpretiranje Glembajevih. Drugi vektor jest pitanje razvijanja stvarne istine u vremenu i prostoru, a kao model podlogu čini nepoznat, transcendentalan okvir (Angelika). Ukorijeniti prostor izvedbe samo u salon značilo bi ograničiti se na samo jedan mogući fizički prostor, realan i usko ograničen. Preslaganjem ideja, Krleža nudi mogućnost kreiranja metafizičnoga prostora, kao mogućnost za brojne dodatne kombinacijske slojeve, iščitavanja i ukazivanja koju u sebi nose Glembajevi. Treći vektor implicitno je uvijen u samu dramu i vjerojatno se javlja kao refleks vremena i stvaranja u kojemu je živio Krleža, a koji je sposobnošću apsorpcije ideja iz svoje okoline podsvjesno ugradio u svoje djelo. To su neka načela nove filozofije koja se začinjala upravo u Krležino vrijeme temeljena na tada progresivnome razvitku kvantne fizike koja je kasnije uzrokovala razvoj filozofije znanosti i filozofije fizike. Načelo introspekcije kao nevidljive zakonitosti (Angelika) koja dovodi u pitanje samu istinu, problem dimenzije vremena za daljnje razumijevanje, ali i shvaćanje svijeta, istodobnost kao i interferentnost jedinke same sa sobom samo su neke od naznaka kojima vrvi Krležin tekst.
Redatelj Branko Brezovec svjesno razvija barem dva aspekta ovoga prostora dok priroda stvari dalje multiplicira višeslojnu sliku o svijetu. Gospoda Glembajevi tako postaju uglazbljene slike atmosfere koje uglavnom slijede Krležin predložak. Svaka slika, ali i čitavo scensko djelo površinski pretpostavlja odmak od tradicionalnoga iščitavanja dok dubinski pretpostavlja fragmentaciju i rastavljanje - uništenje predloška kako bi se otvorio prostor izgradnje potpuno novih, nezamislivih izvedenica. Takvim postupcima proizvodnje kodiranih glazbenih slika Brezovec Krležinu dramu prokazuje kao zaprepašćujuće svevremensku što samo površinski naznačava konzerviranjem namještaja unutar zatvorenih prozirnih ploha i scenskim likom hladnjakom. Brezovec se, međutim, tu ne zaustavlja, kodna slika mu nije dovoljna. On nastavlja svoje kodove dodatno opteretiti novim kodovima i same ih kodirati čime stvara narogušenu fraktalnu strukturu kodnih znakova prizvanih likova iz prošlosti i budućnosti u sadašnjosti, multipliciranjem lika Angelike, istodobnosti likova - počevši od Leonea i Silberbrandta, potom zamjenom i preuzimanjem likova, prvo Leonea i Ignjata, kasnije Ignjata i barunice Castelli koja se transformira u Leonea pa opet u samoga sebe... Takvom neizmjernom koordinacijom stvaraju se beskonačne mogućnosti raznih varijacija Glembajevih, istodobno postojanje beskonačno mnogo usporednih svjetova i svijesti ove drame koje odlukama redatelja kolabiraju u scensku ali i našu realnu stvarnost.
Jedan od takvih kodova nadgradnje samoga djela, a koji sadržava izdanak samoga Krležinoga predloška te koji nadilazi slojeve same drame je i kartonski džip u kojemu se dovozi barunica Castelli, a koji na nju ruši njen sin Oliver. Povezivanje (tragičnoga) događaja jedne od interpretatorica uloge barunice Castelli, Ene Begović u tkivu sadašnje, izazvalo je oprečne reakcije, sablazan obitelji, što zbog jasno postavljene radnje, što zbog nejasne usporedbe sa sadašnjom interpretatoricom Severinom Vučković. Iako postupak ukazuje na nadvremenost Ene Begović, njen neupitan kvalitativan trag, i ne samo u izvedbi barunice, shvaćen je samo kao provokacija i kao takav otvorio je niz nadpitanja. Sama scena u kasnijim je izvedbama preoblikovana te je time ukazala na neuništive glembajvske mehanizme. Zaista je šteta što su se autori prestrašili i odustali od prvobitne ideje zbog svoje nekoherentnosti, koja se očitovala i u vrijeme nastajanja predstave. Primjerice, podnaslovljenjem dramskom kantatom ili glazbenom dramom, najavom trajanja predstave s pauzom, pa ograđivanje intendantice Mani Gotovac od odluke igranja bez pauze te improviziranoga završetka koji nije ni najavljen ni dogovoren s njom na web stranicama kazališta, potom tri prve izvedbe...
Iznimno složen prostor scenske igre postavlja zahtjevnu podlogu glumcima u kojima su se izuzetno dobro snašli prvenstveno Galiano Pahor u prvotnoj ulozi Ignjata Glembaya i Mislav Čavajda u prvotnoj ulozi Leonea ali i Severina Vučković u prvotnoj ulozi barunice Castelli. Nevjerojatna iskrena glumačka interpretacija, kontrolirani grčevito složeni, usporeni scenski pokret, emocionalno pjevanje teksta ove tri osobnosti fantastično kulminira u trećemu činu začudnim prelijevanjem i zamjenom uloga. Vučković, Pahor i Čavajda stvaraju fluidni trolist Castelli, Ignjat, Leone isprepleten karakternim relacijama muško - žensko, otac - sin, muž - žena, ljubavnik - ljubavnica koje nadilaze njihove uloge, propitujući ljudsku esenciju, ne samo tjelesnu. Galiano Pahor iznosi začudnog Ignjata, moćnog i krhkog, kolabiranoga; Mislav Čavajda donosi energičnog, insuficijentnog Leonea, koji pokazuje kako se uloga kvalitativno može izgraditi i oblikovati bez lažnosti nepotrebnoga skidanja i pokazivanja golotinje, dok Severina Vučković oblikuje emocionalnu barunicu Castelli, prije svega ženu, ali i sliku o ženi koju donose oni koju su je takvu stvorili.
I zaista je šteta što ovakve interpretacije nemaju potpunu podlogu u cjelokupnome glumačkom ansamblu. Naprosto se scenski vidi kako su neki glumci i glumice nedorečeni, tašti, kako uloge proizlaze iz vlastitih kompleksa, ali kako su i mnogi, nažalost, u svome minimalnome maksimumu. Ovom je predstavom ukazano kako zbor opere može biti bolji, discipliniraniji, izvedbeniji kada je koordiniran s vanjske strane, ali kada treba iznutra doprinijeti interpretaciji većina nažalost izgleda neprisutna. Poput iščašenja tako djeluju Davor Jureško interpretacijski poput nedavno ostvarene uloge Bukare iz Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja, Bosnimir Ličanin koji nezgrapnošću uzrokuje padanje mikrofona kolegi, baletni 'skokovi' Denisa Brižića...
Dodatni segment svjesno - nesvjesnoga poigravanja Brezovca jest vrijeme. Konzerviranjem i zaleđivanjem, težnjom temperature k apsolutnoj nuli zaustavlja se vrijeme, karakteri i osobnosti postaju bezvremeni, a vremenska kauzalnost nepotrebna (slično kao kvantni problem vremena). I ponovno sama struktura predstave nadilazi vlastite okvire izravno spajanjem starih, genealoški korjenitih Glembaya i papirnatih maski suvremenih političara: Sanadera, Šeksa, Kosor, Đapića, Tuđmana i Todorića, ali i neizravno. Kao što su mnogi Glembajevi raspredali, raspravljali i pametovali o razno raznim temama iskazujući svu pamet svijeta tako su mnoge građanke i građani, na mnogim forumima više tjedana raspravljali o onome što nisu niti vidjeli, a neki niti pročitali, ne samo Gospodu Glembajeve već i Glembajeve... Brezovčeva interpretacija tako se multiplicira u nadskupove van samoga kazališta, samosličnim, vremenskim, gospodsko - građanskim dimenzijama. Samo, saloni su postali internet portali, a gospoda 'hrabri' anonimusi koji su uglađenost i lijepu retoriku zamijenili animalistički izražajnim psovkama i pri tome istakli dublje slojeve ljudske truleži. Tako smo predstavom dobili još jedan, društveno sociološki okvir koji svojim 'obnašanjem' slojno iskazuje ljudsku dubinu na koju je ukazivao i Krleža - imitaciju i dekorativnu prevaru, životno glupu, dosadnu i ograničenu, bolesnu i odvratnu atmosferu laži.
Ovako razvijeni prostor predstave čiji je podskup, ali i jedan od elemenata razvijeni progresivni klasični ikonoklazam, od strane redatelja, ukazao je kako je isključivo (kvantno) introspekcijski. Ukazao je kako se sam teatar ne može osloboditi svoje reprezentacijske funkcije, kako je nerazdvojiv od fenomenoloških aspekata svijeta koji želi nadići. Rijeka je u svakome slučaju dobila fantastičnu predstavu, izuzetne kvalitete, začinjenu tek ponekom, prije svega glumački istrošenom degeneracijom.
 |
RSS Komentari
