Sjećate li se Muppet showa? Nevjerojatne zabave za djecu tamo negdje krajem 70tih i dalje. Mnogobrojnih se situacija mnogi rado sjećaju. Švedskoga kuhara, Piggs in space, dive Miss Piggy, najava Kermita... Jedna od zanimljivijih situacija koja se provodila tijekom epizode bila je i širenje najnovije vijesti. Primjerice, najnovija haljina Miss Piggy bila je nova vijest. Kermit bi pun energije pozvao Medonju i priopćio mu najnoviju vijest. Nakon nekoliko točaka Medonja bi pun žara najnoviju vijest prenio Gonzu, a Kermit kokicama spremnim za klavirski solo. Nešto kasnije Gonzo bi sasvim obuzet energetski priopćio najnoviju vijest Zvjerku. I tako dalje. Cijelo bi kazalište obuzimala najnovija vijest. Pred kraj epizode na prvome katu iz svoje bi garderobe izašao Orao – koji je bio zadužen za ono što danas zovemo informativni program, i počeo vikati: „Imam najnovije vijesti, imam najnovije vijesti.“ Svi bi se muppeti velikom brzinom skupljali ispod ograde i nestrpljivo iščekivali najnovije vijesti. Tada bi Orao priopćio: „Miss Piggy ima novu haljinu.“ Nastalo bi oduševljenje, svi bi ushićeno vikali od sreće zbog saznanja nove vijesti – sve dok netko ne bi shvatio, da istu svi već znaju. I vratili bi se svome poslu. I tako svaki put.
Upravo takvu „revolucionarnu“ novu priču podastire nam najnoviji uradak HNK Ivana pl. Zajca. Ovaj put radi se o off produkciji Hrvatske drame Ljepotica i Zvijer u režiji Vite Taufera, u glazbenoj preradbi Jelene Tondini po motivima bajke Jeanne-Marie Le Prince de Beaumont i filmskog scenarija Jeana Cocteaua podnaslovljena kao treš bajka. Predstava je „osuvremenjena“ načinom da je premještena u današnje korumpirano društvo niskoga morala i upitnih vrijednosti. I tako nas HNK najnovije informira o postojanju tajkuna. I tako nas HNK najnovije informira o postojanju korupcije. I tako nam HNK najnovije podastire informacije o postojanju sponzoruša. I tako nas HNK najnovije informira i „kritički“ propituje utjecaj narodnjačkih klubova u današnjemu društvu. I tako nas HNK najnovije informira o kriminalu, odvjetnicima i njihovom povezanosti. I tako nas HNK najnovije informira o postojanju plastične ljepote, zavisti i mržnji. Poput Orla u Muppet Showu. Samo što je Muppet Showu sav taj besmisao imao smisla. Čovjek jednostavno ostaje zaprepašten takvim HRABRIM umjetničkim istupom HNK! Kada bi takvu, ziheraško dijagnostičku, čak kukavičku umjetničku snagu imao predložak po kojemu je ova priredba rađena, vjerojatno nikada ne bi postao poznat. Problem je ove predstave što 'ne nudi terapiju', ne nudi rješenje, ne potiče na promišljanje. Autori su je ostavili plošnom, dvodimenzionalnom i samo naznačenom, ali se nisu usudili zagrepsti dublje i uporabiti svu moć kazališnoga čina kako bi kritički progovorili, preispitali i isprovocirali sve ono što su samo konstatirali. I to ne prvi, jer o tim problemima našega društva pjevaju već i rode na dalekome jugu. Da li se autori nisu usudili, ili nisu znali, ili nisu smjeli, to sad ostaje neka druga priča.
Ono što je veći problem ovoga uratka jest njegova celofanizacija i usmjerenost na mladu publiku. Do sada se produkcija Zajca, svojim promašajima, usmjeravala samo na Velike, ali sada se bavi i Malima. No, oni su Mali, ali su Veliki. Predstava se prodaje kao produkt za mlade, odnosno djecu. Usmjerena je ka njihovom motivacijom za mamljenje u kazalište. No, krenimo redom ...
Jelenea Tondini je tekst predložaka preoblikovala u stihove koje je DJ Jamirko skladao i ozvučio te stvorio glazbenu kulisu stilski isprepletenu rapom, hip-hopom, metalom ali i narodnjacima. Dobra ozvuka i dobar bit idealno su polje za primamljivanje mlađe publike. Ista takva okruženja stvaraju im i mnogi klubovi, poput Zrća, koji su na meti pak mnogih koji ih stigmatiziraju kao legla droge i nemorala gdje se mladima ruše moralne i ine vrijednosti. Dakle, poseže se za elementima kojima mladi naginju i koje se kritizira upravo da bi ih se privuklo u kazalište, a ne koristi se iste elemente kako bi kritički progovaralo o problemima. Primjer za to je plošna, popularistička zabavica koja se zaustavlja na psovki. Tako čujete salve smijeha kada u izvedbi čujete riječi poput „ne seri“ ili „zajebavati“. Ili, kada se, pretpostavljam, neka poznata cajka glazbeno preoblikuje i izazove pljesak na otvorenoj sceni. Pljesak, recimo, nije ostvario dijalog Ljepotice (Anastazija Blaž Lečić) i Zvijeri u kojima se promiču vrijednosti kao što su dobrota, plemenitost ili ljubav.
I tu nastaje metodička opasnost u odgajanju, ali i primjeni ove predstave na mlade. Obrazovanje je danas posebna disciplina za koju se profesionalno pripremaju ljudi kao i oni koji će bit pravnici, ekonomisti, liječnici... Ali danas si svako uzima za pravo da se postavlja u ulogu stručnjaka upravo za obrazovanje. Svako si uzima za pravo da bude metodičar i određuje, potpuno nestručno (što se metodike tiče) što je dobro a što nije, ili kako bi stvari trebale izgledati. Ova kazališna predstava za cilj ima brojke. Odnosno, broj prodanih ulaznica, broj gledatelja, broj izvedbi (pa tako i za mlade) i zato se zaustavlja upravo na razini svega onoga što kazalište ne smije biti. Na analognoj razini onoga što kao kritički propituje, primjerice Big Brothera, video igrica, pucačina, filmova s borbama i ubijanjima. Utoliko ova predstava postaje estradizirana kako bi u svojoj kapitalističko komercionalnoj maniri zahvatila u svoju mrežu i one kojima tobože čini suprotno. Jedino što dobro ti isti mladi mogu vidjeti jesu korektne i dobre glumačke kreacije gotovo cijeloga ansambla. Treba naglasiti vidljiv rad na pokretu i koreografiji Rosane Hribar i Gregora Lušteka. Svi glumci tako su karakterizirali svoj lik prvenstveno pokretom, a onda i govorom. Te karakterizacije su jednostavne, ali dosljedne. Sami koreografski elementi se uglavnom ponavljaju. Tako je Alen Liverić vrlo jasno dočarao onu animalističku iskonsku potrebu striktno povezanu (i promišljenu) sa zvučnom kulisom. Upravo njegova interpretacija izvlači na površinu suprotnu sliku, sliku uštogljenih ljudi, prekrivenih maskama, visokih manira, kulturnjaka i političara, u našemu gradu a i šire, primjerice na domjencima, koji se prave fini, ali njihovi su postupci iskonski animalistički. Ana Vilenica i Tanja Smoje u ulozi bahatih i plastično preoblikovanih sestara – sponzoruša, scenski pokret su upotrijebile za naglašavanje groteske ali su na površinu izvukle i načine rada naših mnogih marketinških i propagandnih ureda koje prodaju na van sve i svašta pod etiketom lijepo i dobro, primjerice kao i ured propagande riječkoga HNK. Damir Orlić kao brat, Jasmin Mekić kao DJ Jameka, Žarko Radić kao otac te Dražen Mikulić kao odvjetnik prikazali su klišeje današnjega društva. Plesačice Dance studija Rijeka u 'kompliciranoj' koreografiji jednoga pokreta koji se ponavljala i prezentaciji mogućnosti hodanja na prstima u obliku grmlja ruža i svjetiljki prikazale su svoje mogućnosti u potpuno neprisutnoj glumačkoj maniri i time znatno naglasile ostale glumačke kreacije.
No, same su glumačke kreacije postavljene u kolaž režiju i dramaturgiju koja se izgleda pogubila pri kraju predstave. Kao da je nedostajalo rješenja, ili vremena, pa je naglim zaokretima sve završeno poput neočekivanih brzih raspleta u zadnjim epizodama sapunica koje možemo vidjeti nakon tisuća nastavaka. Kada usporedimo jedinstvene i hvale vrijedne dramaturgije i koncepte Magdalene Lupi koje ostvaruje u projektima TRAFIKa, nevjerojatno je da ista osoba čini ovakve kontrapunktualne poteze, pa se s pravom može postaviti pitanje koliki je utjecaj samoga redatelja na dramaturšku strukturu djela?
Navest ću primjer jedne nezgodne intervencije. Jedna od sestra u jednom od svojih songova pjeva: „Bolja sam od Severine.“ Ista ta Severina nastupila je u istoj toj kazališnoj kući, u istoj toj Hrvatskoj drami s mnogim od tih glumaca u jednome od najboljih kazališnih ostvarenja riječkoga HNK u novoj hrvatskoj povijesti. Fascinantnoj inscenaciji Gospode Glembajevih u režiji Branka Brezovca. Upravo su Gospoda Glembajevi primjer studioznoga kazališnoga rada, visoke umjetničke vrijednosti, originalnosti i posebnosti u vrijeme Mani Gotovac. Primjer su nove interpretacije klasika i stavljanja staroga djela u suvremeni kontekst. Upravo je ta predstava primjer onog što Ljepotica i Zvijer pokušava biti, ali joj niti uporaba svih treš elemenata ne pomaže. Severina je uz Mislava Čavajdu i pokojnoga Galiana Pahora glumački oblikovala vrhunsko ostvarenje. Referiranje na nju u kontekstu ove treš bajke u ovakvome kontekstu, a i s obzirom na glumce uz koje je igrala, zaista je nije primjereno.
Daljnje pitanje koje ova predstava otvara jest gdje je nestala Hrvatska drama? U repertoarnoj politici nacionalnoga kazališta okosnica i temeljna jedinice upravo je Hrvatska drama. Ona je u posljednjih godinu i pol marginalizirana i djelomično anulirana. Možda je upravo i žar glumaca koji smo vidjeli na sceni produkt nagomilane energije koja se nije mogla iskazati dulje vrijeme. U prvoj ovogodišnjoj izvedbi Hrvatske drame, fijasku Dame s kamelijama skrenulo se prema koreodarmi dakle pokretu. Sada se skreće prema pjevanju, glazbi. Dramskoga kazališta nema.
Ipak, ova predstava pokazuje kako glumci mogu ovladati pokretom i kako mogu pjevati. Slično kako su glumci Talijankse drame pokazali kako mogu operno opjevati u predstavi Večeras improviziramo. U nekim projektima smo vidjeli i kako baletani mogu glumiti. Samo nikada nismo vidjeli kako zbor opere HNK može išta drugo raditi osim pjevati.
I da zaključimo. Ova se predstava pokušavala baviti trešom i njegovim oblicima, ali se nekako sama pretvorila u kićericu. Poput kostima Sandre Dekanić. U bavljenju trešom, što je površinska kategorija, ostala je i sama plošna i jednostavna (što je i kanila biti i što je, vjerojatno, bila i namjera autora), poput scenografije Luke Umeka, ali je ostala bez kazališne duše i teatarskoga smisla (što vjerojatno nije bila namjera autorskoga tima). U bavljenju trešom kreirala je treš prostor (vizualno potpomognut, ovoga puta manje kreativnim oblikovanjem svjetla i projekcije Denija Šesnića) pogotovo opasan za produbljenje loših vrednota koje današnje društvo i medijski prostor kreiraju kod mladih. Samim time ova treš bajka u punom je smislu riječi postala bajkovito smeće.
 |
RSS Komentari
