Tragedija Endogonidia jedanaestodijelna je saga o krizi tragedijske svijesti koja se producirala i razvijala kroz deset europskih gradova. To je djelo koje tragediju pozicionira u trenutak rođenja. Romeo Castellucci stvara mračnu, skrovitu atmosferu, prožetu tamnim silnicima ljudske svijesti, postojanja u onome što danas nazivamo četvrtom dimenzijom – vremenu. Tragediju ne stvara nikakav klasičan sukob, nikakva klasična radnja, zaplet ili klasična karakterizacija, poimanje, razgovor, događaj. Tragedija nastaje upravo na tim rubovima klasičnoga, realnog, svakodnevnog ljudskoga poimanja te spletom slika gledatelja uvodi do podsvjesnih emocionalnih reakcija, podražaja koji se javljaju dok pratite implozivne audio – vizualne slike.

Samo djelo, BR. #4,  sastoji se od nekoliko slika smještenih u unutrašnjost bijele, predimenzionirane, u odnosu na veličinu čovjeka, mramorne kocke, bez otvora. Kako se slike izmjenjuju, tako su stanja slojevitija i snažnija. U prvoj slici čistačica polagano čisti pod. Pred kraj pokrete čišćenja zamjenjuje ritmičkim plesnim kruženjem metle. U drugoj, beba se igra potpuno nesvjesno situacije u kojoj se našao, bijela robot lutka u suprotnome kutu, samo s otvorima za oči i usta, počinje izricati abecedu, dijete reagira, uči slova. Prve dvije slike toliko su moćne vjerojatno zbog kontrapunktualnosti vizualnih elemenata i simpatičnoga djeteta koje zrači svojom nevinošću, neoblikovanjem života, bezbrižnošću. Nesvijesno postavljeno u svjesni kontekst.

Treća je slika, nažalost, u beogradskoj izvedbi izostala. Dijete se i dalje igra, ali raščupana, poput sablasti, u crnoj krinolini, iz vremena progona, žena pušta projekciju crno-bijele plazme. Uzima bebu u naručje. U četvrtoj slici vidimo jedva pokretnoga starca u ženskome dvodijelnome kupaćem kostimu i natikačama s umjetnim cvijetom. Dolazi do stolice i na sebe oblači nekoliko slojeva, jedan preko drugog, različite robe koja asocira na proroke, svećenike, s nekim nerazumljivim pismom sličnim hebrejskim ili arapskim, s elementima pregača, da bi na kraju obukao odoru policajca. Jedino su ostale natikače.

Neizmjerne kombinacije rebusa

Romeo Castellucci osim što je redatelj, autor je scene i kostima te oblikovatelj svjetla. Svi su ti elementi posloženi u moćne imiđe koje prati originalna glazba Scotta Gibbonsa. Na scenu tako donosi ikonoklastičan teatar, niz rebusa, skrivenih značenje koje publika treba aktivno dešifrirati u asocijacije koje nadilaze elemente od kojih su sastavljene. Zbog toga je važna i dramaturgija ali i zvučna i voklana kompozicija koju potpisuje Chiara Guidi što posebno dolazi do izražaja u slijedećim scenama. Nakon djeteta pa starca, teme trajanja sada su nametnute, vrijeme je progutano, a elementom policijske uniforme mogu se dograđivati univerzalna stanja.

U petoj slici tri su policajca. Jedan iz boce prolijeva crvenu tekućinu – krv i postavlja forenzičke oznake, slova, ona ista koje je učilo dijete. Drugi se skida i legne u tu lokvu. Potom slijedi beskonačna slika premlaćivanja u svim kombinacijama s time da je 'glazba' udaraca pendreka pojačana tako da tvori zvučne ritmičke strukture, vrlo glasne podcrtane slikom mlaćenja i dolijevanja krvi koliko je potrebno. Na kraju, premlaćeni završava u crnoj vreći za smeće, ispred koje je mikrofon kako bismo čuli njegove zadnje hroptaje.

Sljedeća slika donosi lik dječaka, kostimografski karikiranog u muškarca, koji lomi nogom neonsku cijev i dvije sablasne žene u krinolinama. Jedna drugoj, vadi zub pa  skida skalp kojega dječak vješa poput trofeja do mnogobrojnih drugih na crni naopako okrenut  kamen koji nalikuje na deset zapovjedi. Odlaze prema kutu, dječak vuče na konopu oderano lice onoga iz vreće. U posljednjoj slici starac liježe u krevet. Navlači bijelu čarapu koja ima samo otvore za oči i usta. Nestaje u krevetu, koji ga doslovce proguta. Ostaje prazan namješten krevet. Uz glasnu glazbu, poput odjavne špice filma u suprotnome smjeru, prelijeću slična nerazumljiva 'slova' H i I.

Tragedija tako, potpuno drugačijim načinom, pomaknuta iz prostora klasičnoga poimanja tragedije, prikazuje razno razne moralne i životne sukobe među stanjima ljudskoga (para)simpatikusa koji generira svjesna stanja koja potom prekrivaju, potiskuju i zatomljuju korijene konzervirane enervacije sprečavajući zalaženje u meritum. Na taj način slično se postupa kao i u filmu Kocka Vincenza Natalija kojega svojedobno filmska kritika nije mogla smjestiti ni u kakav žanr, već je tvrdila da film predstavlja neki od filmskih žanrova budućnosti. Možda je Romeo Castellucci pronašao inspiraciju upravo u tome djelu, a ako nije onda je to samo još jedan od pokazatelja kako fizika kaosa i te kako igra svoju igru i u umjetnosti. Ne bi bilo prvi puta u ljudskoj povijesti da su se u isto vrijeme, ne znajući jedan za drugoga pojavljivali ljudi koji su stavarali samoslična (umjetnička) djela.  Visoko kompleksna složenost predstave predstavlja suprotnost linearnoj složenosti, koliko god složena može biti linearnost, koju uglavnom viđamo na kazališnom nebu ovih prostora.


 

Zvonimir Peranić


Prijašnje kolumne:

- Ex Ponto & BITEF

- Prošla kazališna sezona u Rijeci – DRAMA

- Dubrovačke ljetne igre vs. Riječke ljetne noći

- Ljeto na Gradini vs Riječke ljetne noći vs FPT

- Riječke ljetne noći

- 24. Tjedan suvremenoga plesa

- Kata strofe

- Koji k.... uopće znamo

- Međunarodni festival malih scena – kvantno iščitavanje

- Mani Gotovac – intendantura

- Gospoda Glembajevi

Komentari (0)