e-rijeka.com - Klanje kokoši na sceni i dvije kvantne strune

Klanje kokoši na sceni i dvije kvantne strune

Autor: Zvonimir Peranić

Ponedjeljak, 01 Listopad 2007

Što je foton? Postoji li? Je li čestica ili val? Što je elektron? Elektron je sastavni dio atoma od kojih je sva tvar i svi mi sastavljeni.

Valna svojstva očituju se interferencijom, pojavom u kojoj međudjeluju BAREM DVA nosioca. Primjerice, sudarom dvaju valova na vodi isti se mjestimice pojačavaju, a mjestimice neutraliziraju. Kvantna je fizika u potpunosti promijenila poglede na samu prirodu. Pitanje geometrije prostora - vrijeme i položaj, postaje besmisleno, nepotrebno. Jedan je zanimljiv pokus, kao i mnogi koji se tiču kvantne fizike, pokazao neočekivane rezultate.

Pokus se sastojao od puštanja jednoga fotona (što je izuzetno teško) na jednome kraju i njegovim detektiranjem na zaslonu na drugome kraju mjernih uređaja. Foton je mogao proći putem dvije različite putanje: A i B. Ono što je iznenadilo jest činjenica da su se na zaslonu detektirala interferencija i valna svojstva, ali JEDNOGA fotona. Pri tome se nije znalo je li foton prošao putanjom A ili putanjom B. U drugome koraku pokusa na jednu od putanja (primjerice A) postavi se uređaj koji može otkriti prolazak fotona. Znači, ako uređaj reagira, foton je prošao putanjom A, ako ne, znamo da je prošao putanjom B. U ovome slučaju na zaslonu nisu zabilježena valna svojstva, već čestična.

Ovaj je pokus, i u svojoj daljnjoj razradi, kao i drugi pokusi, implicirao mnoga drugačija rješenja. Ako znamo put, foton je čestica, a ako postoji više mogućnosti, ponaša se valno. Znači, ponašanje fotona jest valno. Ponašanje je stvar mogućnosti. Slično je s događajima u vremenu. Ukoliko od danas do sutra (vrijeme) ili ukoliko od svoga stana do posla (prostor) postoji više od jedne mogućnosti i sve su one postojane, utoliko naš život ima više (beskonačno mnogo) usporednih svijesti (svjetova) i sve su one postojane u svim vremenima (istovremeno) i svom prostoru. Našim odlukama kolabiramo u jednu od svijesti i tim životom prolazimo.

Iz takvoga aspekta zanimljivo je promatrati dvije predstave na ovogodišnjim međunarodnim festivalima. U Beogradu je na BITEF-u izvedena Pupilia, Papa Pupilo i Pupilčki – Rekonstrukcija u režiji Janeza Janše i produkciji Maske iz Ljubljane, a na Ex Pontu u Ljubljani premijerno je izvedena predstava prema tekstu Ivana Vidića, Život u sjeni bananovca u režiji Cezarisa Graužinisa i koprodukciji Ex Ponta, Prešernova gledališča iz Kranja, Kazališta Virovitica i Society for Cultural Education – Neighbours Festival iz Lublina.

Pupilia, Papa Pupilo i Pupilčki – Rekonstrukcija je rekonstrukcija predstave kazališta Pupilija Ferkeverk iz 1969. Predstava koja se oslanja na gotovo četrdeset godina izvornu varijantu. Originalnu verziju, u dvadeset scena, izvodilo je dvanaest raznih umjetnika i neprofesionalaca i tri glazbenika. Predstava je završila klanjem kokoši na sceni. Objedinjavala je razne, i za ove krajeve, tada nove izvođačke oblike. Implicitno je, antiautoritativnom stavom, napadala sve oblike vlasti toga vremena: naciju, državu, crkvu, partiju, kazalište i tržište.

U obrazloženju zašto rekonstruirati Pupiliju Emil Hrvatin, koji je uzeo ime Janez Janša, pojašnjava na okruglome stolu kako predstava korespondira s novim tendencijama u suvremenom plesu, kako je izrazita svježina u igri izvođača kao tip slobode i antitotalitarnosti. Nadalje, za njega predstava postoji kao skandal i skandalizacija kod tipične cenzure, bitna je zbog nepriznavanja autoriteta i nije bila namjera kopirati originalno djelo.

U samoj izvedbi očigledno je kako izvođači kopiraju original. Naime, tijekom izvedbe na zidu se projiciraju kadrovi izvedbe iz 1969., tekstovi iz tiska ali i snimka starih aktera koji gledaju novu Pupiliju. I upravo usporedbom izvedbi možete uočiti bitnu razliku. Energija izvođača 1969. jest iskrena, uvjerljiva i jasna iako se ne radi o briljantnoj izvedbi. Kontekst Pupilije 1969. dovoljno je jak i obuhvatio je izvođače vjerom koja se u izvedbi jasno vidi. Današnja pak Pupilija, loša kopija originala, donosi neuvjerljivu igru, plastičnu i neprirodnu kazališnu tvorevinu u kojima su izvođači neuvjerljivi i smiješni. Igraju je po pravilima, jasnim i određenim. Još se jedna igra odvija po strogim pravilima, koja asocira u tome segmentu na Pupiliju – Big Brother. Time današnja Pupilija postaje totalitarna.

Pošto se radi uglavnom o skakanju po sceni, bez ikakve tjelesne ekspresije, bez kontrole tijela prilikom gibanja i giba, bez komponiranja pokreta nije jasno o kakvim se novim tendencijama u suvremenom plesu radi. Slike djeluju zastarjelo, a samo djelo je poput izgubljenoga artefakta u prijevodu, ali i u vremenu.

Umjesto klanja kokoši, ponuđene su četiri verzije kraja: snimka klanja iz 1969., izjave glumaca koji su klali u originalnoj izvedbi, čitanje prava životinja ili klanje. Kako je publika s gotovo 50% glasova izabrala klanje izvođači su ponudili da netko iz publike dođe priklati kokoš. Kada se javio dobrovoljac, izvođači su demonstrativno napustili scenu. Tim su postupkom upravo učinili potpunu suprotnost Pupilije. Davanjem mogućnosti klanja upali su u zamku. Priznali su autoritete, a predstavu sveli na čistu nostalgiju koju su mogli izvesti za određeni krug ljudi, a ne stvoriti teatarsko opterećenje. Ovdje napominjem kako nisam stava da se kokoš trebala zaklati.

Dakle, istu je Pupiliju redatelj postavio u drugo vrijeme. Kvantno gledajući, prirodno nemoguće i iščašeno. Daleko od biti stvarnosti i ikakve originalnosti. Možda dobra predstava iz prošloga tisućljeća u drugome je vremenu vrijednosno umanjena svojim pretencioznim klonom. Drugi pak slučaj pokazuje kako se relativno lošija stvar, zanimljivim redateljskim potezom, sinergično može kvalitativno poboljšati.

Život u sjeni bananovca režirao je Cezaris Graužinis, litvanski redatelj mlađe europske generacije, koji svojim neobičnim promišljanjem skreće pozornost kazališne i stručne javnosti. Cezaris je predstavu postavljao istovremeno s dva ansambla: slovenskim i hrvatskim, primjerice A i B ansambli. Vjerojatno zbog jeftinijih troškova produkcija. Međutim, na premijeri je izveden Space jam obje verzije, odnosno istovremeno su spojene i izvođene obje predstave, na slovenskom i hrvatskom jeziku. Tako izgleda da Cezaris donosi na scenu dvije mogućnosti, dvije svijesti, dvije kvantne strune. Spoj rezultira novim djelom, koje kvalitativno odudara nabolje od svojih pojedinih izvedbi (koliko se izolirano može pratiti svaki ansambl pojedinačno).

Cezarisova režija je diskretna, atmosferska i promišljena. Sukobljava vizualno jednostavne slike koje su ispunjene emocijama i pričom koja se u jednom trenutku raščlanjuje u nadrealno, nudeći neizmjerno mnogo završetaka. Tome doprinosi i zanimljiv tekst Ivana Vidića koji progovara o svim gadostima suvremenoga i tranzicijskoga društva. Materijalizmu, crkvi i društvu, silovanju i 'prodaji' djece od strane roditelja. O onome o čemu pokušava govoriti i Pupilija.

Ispočetka se verzije prekidaju i međusobno nastavljaju. Kasnije se one preklapaju, a potom i poistovjećuju kroz istovremenost trajanja. Tim postupkom dramaturški se otvaraju nove dimenzije samoga teksta ali i izvedbe. Tekst je kao jeka, déjà vu. Istovremene, ali i različito interpretiran zbog različitih glumaca i različito zvučan zbog različitih jezika. Jezik tako postaje i glazbena kulisa. Brisanje vremena tako poopćuje sve elemente o kojima predstava govori, čini ih univerzalnima i sve primjenjivima, a opet samo varijabilnima.

Ove dvije predstave pokazuju kako se primjenom načela suvremenih fizikalnih teorija u potpunosti može izmijeniti kazališno djelo. Nova Pupilija prema čistom promašaju, a Život u sjeni bananovca kako se predstava koja je u banani može izgraditi u novo kazališno čitanje.