|
U subotu je započela predizborna kampanja u
Rusiji. Započela je i u Hrvatskoj. A započela je i XII. Međunarodna Revija
Lutkarskih kazališta u Rijeci predstavom Mržnja,
Kazališta lutaka Edu Borja iz Španjolske. Mržnja je sinteza gotovo svih problema čovječanstva izlistana u
sedamdeset minuta.
Edu Borja jedini je glumac – animator lutaka koje
je i sam izradio, autor teksta i redatelj. Zbog toga predstava odiše
svojevrsnom cjelovitošću i gravitiranjem cijele priče oko mržnje. Mržnja
suprostavljena ljubavi izjednačava se u koegzistenciji. Edu Borja sastavio je
niz slika u kojima ukazuje na probleme ljudi, ali i zajednice.
Predstavu gradi od osobne razine. Usamljeni,
odbačeni starac. Starica pred smrt tumara i prekapa po kantama za smeće te
asocira na sve učestalije prizore na našim ulicama. Pronalazi ružičasti rubac
koji asocira na ljubav i s gnušanjem ga odbacuje. Trenutak u kojemu mrzi ljubav
i sve što je asocira na nju, trenutak je kojega Borja pokušava pronalaziti u
niz samosličnih, osobnih i globalnih situacija, trenutak koji je zamaskiran,
skriven i preoblikovan, predstavljen kao pozitivno, kao lažna nada koja stvara
osjećaj slobode.
Iako je koncentrat sve moći i izvora mržnje autor
uglavnom usmjerio na SAD i njihovu globalnu politiku, nemoguće je primijetiti
kako se ista uspješno klonira i polagano napreduje, u svim svojim oblicima
Svijetom. Osjećaj slobode i krojenja vlastite sudbine jesu Izbori. Oni koji se
održavaju svake četiri godine i koje autor predstavlja kao farsu.
Crnu i beznadežnu sliku u svoj svojoj
jednostavnosti Borja prikazuje na jednostavan, suštinski i komičan način. Priču
o skrivenosti tako započinje s lezbijskoj ljubavi između Kipa Slobode i Božice Pravde. Jedna drži baklju i Povelju, a druga vagu i
mač s povezom na očima. Njihova ljubav je nemoguća jer se u Slobodu zaljubi debeli kapitalist koji
ubije Pravdu i zatoči Slobodu u zlatni kavez. Vaga sada krasi
tenkovsku cijev koja gazi Zemlje koje se ne slažu s njom, a romantični
ljubavnik oslobađa svoju zatočenu ljubav – Naftu.
Slijedeća razina, nakon gubitka slobode i
zamaskiranoga izbora jest potpuno brisanje čovjekova dostojanstva. To vješto
ilustrira monolog istrošene smrti koja se poput starice jedva vuče sa svojom
kosom na kojoj će na kraju odletjeti poput vještice. Smrt se u svome monologu žali kako u zadnje vrijeme ima mnogo posla
zbog svih opačina, zvjerstava i masovnih eliminacija. Žali se kako se prije
mogla posvetiti svakome, kako je bila osobna a sada eto i ona jedva stiže
obavljati svoj posao pa će u štrajk. Što će onda reći teroristi kada bace bombu
a ne strada niti muha, kada boleština napadne ljude a oni ne umru?
Mržnja tako gradi koncentrat ljudskoga poraza.
Predstavlja čovjeka kao stroj koji živi po određenom algoritmu, a kojega
pohlepa gura u sve veće blato. Za razliku od nekadašnjega takozvanoga crnoga
srednjega vijeka kada je sve bilo jasno i kade se čisto skinulo glavu ili
spalilo na lomači, danas smo u celofanu slobode zakamuflirani mašnom izbora
osuđeni licemjerstvom na još gori vijek i mirisnu trulež. Poput sipinog crnila
pošast se širi. A izbori su nam pred vratima. Od kada su hrvatski građani
postali ekološki svjesni prekapanja po smeću je sve više. Od kada smo
slobodniji ubojstva su svakodnevna. Mnoštvo je zadovoljno jer ima dobro plaćen
posao. Kakav nam je izbor? Što si možemo izabrati? Za što se možemo izboriti?
Za koga? Sebe?
Prijašnje kolumne:
-
Klanje kokoši na sceni i dvije kvantne strune
- Tragedija Endogonidia, BR. #4, Bruxelles/Brussel
-
Ex Ponto & BITEF
-
Prošla kazališna sezona u Rijeci – DRAMA
- Dubrovačke ljetne igre vs. Riječke ljetne noći
-
Ljeto na Gradini vs Riječke ljetne noći vs FPT
- Riječke ljetne noći
-
24. Tjedan suvremenoga plesa
- Kata strofe
- Koji k.... uopće znamo
- Međunarodni festival malih scena – kvantno iščitavanje
- Mani Gotovac – intendantura
- Gospoda Glembajevi
 |
