Što reći o novoj premijeri drame HNK Rijeka – Othellu? Kako promotriti predstavljanje Shakespearea u kontekstu ovosezonskoga koncepta? Shakespeare jest tematska odrednica riječkoga kazališta ove sezone. Othello je najavljivan danima. Mnogobrojni razgovori, informacije po svim medijima na razne su načine predstavljali predstavu. I podsjetili na ono što je Mani Gotovac činila u prethodnome mandatu: stvarala, ono što sam više puta nazivao, sliku o kazalištu. Čitava promidžba hipnotički utiskuje i stvara prihvaćanje proizvoda – predstave onakvom kakva bi trebala biti. No pogledavši premijeru možemo uvidjeti samo površinsku plastičnost, neobrađenu hrapavost, vanjštinu, tragove i crtice onoga što se htjelo učiniti.

Prva dramska premijera tako nalikuje na podskup, prozirnu dvodimenzijsku strukturu onoga što je nekada uspješnije, skrivenije i rebusno tkala Gotovac. Poput sjene trodimenzionalnoga tijela.

Nakana redatelja Diega de Bree je individualizirati, 'poosobniti' i 'počovječiti' iščitavanje predloška. Ishodište traži u požudi koja stvara krajnosti u odnosima, odnosno kako se neostvarena požuda realizira u tragičan kraj. Diego de Brea poseže za redukcijom prostora, kretnje i usredotočuje se na emociju, nutrinu likova, njihovo implozivno vrenje koje bi trebalo nekontrolirano eksplodirati u tragičnost. No, dogodilo se suprotno.

Redukcijom teksta ogolila se karakterizacija likova, uklonila se mogućnost suptilnoga nijansiranja karaktera likova, a karakter lika Emilije (glumi je Tanja Smoje)  drastično se izmijenio (prema Shakespeareu Emilija je spremna prevariti muža, dok je ovdje transformirana u sveticu i izjednačena s čistoćom Dezdemone). Skraćivanjem se tako stvorila nepotpuna, prošupljena karakterizacija koja je uzrokovala kaskadnu transformaciju likova, njihovu naglo-skokovitu promjenu, brzu i nelogičnu koja je upravo samouništila osnovnu redateljevu ideju. Primjer je sama uloga Othella u interpretaciji Alena Liverića kojega posijana Jagina ljubomora (Mislav Čavajda) gotovo istovremeno transformira od zaljubljenoga golupčića u nekontroliranu zvijer kojoj je cilj ubiti. Ili, Roderigo (Predrag Sikimić) od lika koji pomalo teško shvaća neke stvari, koji je podložan manipulaciji, postaje prosvijećen. Njegova scenska pojavnost, stav i držanje potpuno su drugačiji pred kraj predstave kada se čini kao da glumi neki drugi lik.

Redukcija teksta izmijenila je i sam kraj, na način da smrtno stradaju i Jago i Emilija, pa ta sva silna ubojstva nalikuju na kolektivni sektaški čin.

Sljedeći problem jest govor, izgovor i čujnost pojedinih glumaca s jedne i pokret i kretanje s druge strane. Nikako nije jasno kako redatelj nije uvidio da su mnogi dijelovi predstave potpuno nečujni i nerazumljivi čak i za prvi red partera? Nečujni Shakespeare! Mlađi glumci umnoge su nalikovali slici sa šumom za razliku od njihovih iskusnijih kolega (uglavnom u manjim ulogama) koji su vrlo jasno naglašavali i izgovarali. Međutim, kretnja je sasvim suprotna. Redatelj, koji je ujedno i scenograf, potpuno je ogolio prostor i sceničnost čine kretnje glumaca. Način kretanja i mjesto u prostoru izuzetno je bitno. Mlađi su glumci taj zadatak dobro izvršili dok su oni iskusniji pokazali potpuno nevladanje scenskim pokretom i nesvjesnost svojega tijela. Naročiti su ekstremi u pojedinim scenama te kod prenošenja težine u usporenim scenama.

Svaki redateljev element tako biva prorijeđen, nedovršen i neupotpunjen. Unutrašnjost i dubina za kojom se tragalo ostala je neotkrivena. Na sreću, vanjski je dojam predstave popravljen izuzetno promišljenim oblikovanjem svjetla Borisa Blidara. Osvjetljenje okvira scenskoga prostora potpuno i djelomično asocira na okvir slike koji se samoslično javlja i kod Biance (korektna Anastazija Balaž Lečić). Isti se svjetlosni okvir proširuje i na prve lože čime se dublje i konkretnije ušlo u samo djelo nego li svim navedenim redateljskim zahvatima. Uglavnom, osvjetljenje s poda dodatno stvara karaktere likova, zbog stvaranja neuobičajenih sjena na licima glumaca, a pogotovo plavo i bijelo stvara ujednačenu atmosferu smrznutosti i neminovnosti tragedije.

U tako izvrsnome osvjetljenju koje je više puta nepotrebno pretvarano u mrak, koji je dodatno iščašio zamišljenu redateljsko dramaturšku strukturu, izvrsno su se uklopili i kostimi Lea Kulaša, decentni i krojem jednostavni kod muških uloga te monokromatski kod ženskih. Boje kostima ponekad više kazuju o odnosima nego li se to uspjelo samom glumom: primjerice crveni kostim Dezdemone u neuvjerljivoj interpretaciji Csille Barath Bastanić i Cassia solidnoga Damira Orlića. Potom djelomično, slabo primjetni crveni dio kostim Emilije koju je snažno podcrtala Tanja Smoje, naročito u prvome dijelu predstave dok uglavnom ne govori, već oslikava lik koji ne ostvaruje ljubav svojega muža Jage koji i generira svu tragediju zbog ljubavi prema Othellu, pokretom i mimikom. Jago pak ima crvenu rukavicu i ponekad šal. Mislav Čavajda asocira na ulogu Leonea u prije nekoliko mjeseci izvrsnoj predstavi Gospoda Glembajevi. Asocijaciju na istu predstavu, točnije na Severinu Vučković, čini i Csilla Barath Bastanić u dijelu kada spominje bludnicu. Međutim, interpretacija Vučković je bila slojevita, umrežena s drugim likovima, dok je ova Dezdemona patetična, karikirana i pomalo smiješna.

Svaki je kostim tako na svom mjestu osim možda pogrešno odabranoga materijala, ne i kroja, za  kostim dužda isto kao i glazba i zvuk Alda Kumara koji se samo jednom izgubio u rezonanciji zbog glasnoće. Glazbena kulisa važan je čimbenik atmosfere i uvelike stvara imidž koji zbog redateljskih promašaja ostaje samo na vizualnosti.

I posljednje iščašenje događa se upravo na kraju predstave u nepotrebnim, vrlo dobro tehnički napravljenim, projekcijama lica ženskih likova i kipova svetica koji nalikuje na doskočicu i kvazifinale.

Komentari (0)