e-rijeka.com - Predstave Zajca - prostor razapet ekstremima: potencijal i elementi horora

Predstave Zajca - prostor razapet ekstremima: potencijal i elementi horora

Autor: Zvonimir Peranić

Ponedjeljak, 17 Prosinac 2007

Proteklih tjedana u Rijeci smo mogli vidjeti nekoliko glazbeno scenskih uradaka: Carmen i Bolero, potom balet Romeo i Julija te operu za djecu Pčelica Maja. Dualnosti koje proizlaze oko ovih izvedaba nadasve su zanimljive, ukazuju na ovčarske elemente ali i vječite iskrivljenosti koje se vješto implementiraju u svijest o kvaliteti publike i one koja će tek to postati.

U karakteristično kazališnom prostoru – Dvorani mladosti, izvedene su cirkuske egzibicije u produkciji Carskoga ruskog baleta Carmen a potom i Bolero. Prodavana kao visokoestetizirana, izuzetno kvalitetna, poznata i nadasve sofisticirana baletna produkcija, izmamila je mnoge Riječane i ostale baletne sladokusce, poznavatelje plesnih umjetnosti, da iskeširaju nekoliko stotina kuna i sjednu na plastične stolice, neke s naslonima a neke bez, te na udaljenosti od nekoliko desetaka metara, a poneki i sto, uživaju u scensko-plesnoj spodobi. Na sceni su se pojavljivala uglavnom dječja tijela, možda ŽNJ klasa spomenute trupe, nekontroliranoga pokreta, nesinkroniziranoga ritma u bljedunjavoj, neinventivnoj koreografiji, skakutajući poput djece u vrtiću kada igraju igru Na okolo salata. Apsolutno ne kazališna koncertna rasvjeta potpomogla je dekadentnom ugođaju a oblikovanje ozvučenja u kombinaciji s akustikom Dvorane mladosti formirala je neopisive distorzirane, nadasve neharmonične trash zvukove koji su gledateljstvo stavljali u ekstazu i koje je jedva čekalo na pljesak, uglavnom kada to nije potrebno (a nije bilo potrebno gotovo nikad), jer, eto, oni će se moći hvaliti, i pričati svojim unucima, kako kada su oni bili mladi, i kako se u njihovo vrijeme gledao Carski ruski balet. Između dijelova prikazano je kako neki stariji plesači mogu više skočiti i dulje se rotirati u pojedinim scenicama od par minuta najviše. Ne zna se zašto nije prikazana cjelovečernja predstava s istima da vidimo mogu li carski izdržati? Bolero je kulminirao dimnom zavjesom – i to je dio koji je vizualno najatraktivniji i bez pogreške. Kako je poznato, carstva su propala, a vjerojatno i njihovi baleti.

No, Riječani su imali prilike pogledati dobru plesnu predstavu u produkciji baleta HNK I. Pl. Zajca, Romeo i Julijia, Sergeja Sergejeviča Prokofjeva u koreografiji Staše Zurovca i pod ravnanjem maestre Nade Matošević. Staša Zurovac, u već prepoznatljivom, osobnom, koreografskom ključu izgradio je neobičnu plesnu interpretaciju Romea i Julije. Priča je osuvremena smještanjem u hladan, metalan, napušten prostor koji asocira na tvornicu (scenograf Žorž Draušnik), te multipliciranjem Julija u stanovnice bordela. Dinamična i snažna predstava, potpomognuta moćnom glazbom Prokofjeva i polivalentnom, a opet determinističkom koreografjom stvara slike izuzetne estetike i ljepote koje pobuđuju emocije. Nakon ovakve izvedbe nedavna izvedba Othella izgleda još katastrofičnije.

Međutim, HNK jest profesionalna institucija od koje se očekuju najviši dosezi u umjetnosti, pa je shodno tome potrebno dublje, stručnije, znanstvenije promišljanje kazališta i iako se radi o visoko kvalitetnoj produkciji šteta je što kapacitet autora nije u potpunosti iskorišten.

Krenimo redom. Za plakat je odabran dinamičan kadar s perspektivom poljupca Romea i Julije čije su glave prekrivene bijelim maramama – velima. Element prekrivanja maramom karakterističan je za rad Etiena de Crouxa čije revolucionarne ideje o tijelu glumca i plesača ukazuju i potiču na unutarnju ekspresiju koja ima ishodište u dramaturgiji osobnoga pokreta, njegovoga promišljanja i mišljenja. Nekima od tih odrednica kreće se i Staša Zurovac. Njegovi likovi imaju ishodište u osobnome s unutarnjim pokretačkim snagama. Neki od plesača to ili razumiju ili intuitivno iskazuju (Sabina Voinea, Roberto Pereira Barbosa Junior, često Andrei Koteles i Ashatbek Yusupzhanov i još neki...), ali neki ostaju na razini tehničke interpretacije. I dok za grupne scene to i nije toliko izobličeno, nerazumljiv je odabir nekih solističkih rola. Juliju interpretiraju tri osobe. Laura Popa jest korektna u tehničkome izričaju, ali njena interpretacija jest patetična, bez unutrašnjega pokretača. Za razliku od nje Sabina Voinea (inače sa zapaženim rolama u prijašnjim baletima) donosi izrazito tjelesno ekspresivnu Juliju, obogaćenu ne samo kvalitetno izvedbenim elementima, već i stvaranjem atmosfera koja proizlaze iz unutarnjih stanja osobe koja plesom interpretira. Njen pogled, lice i osviješten pokret upravo iskazuju ideje koreografa dok Popa ostaje na gimnastičko – sportskoj razini. Zato je upitno čemu takvi odabiri koreografa za tumačenje uloga. Primjera ima i s još nekim alternacijama.

U ovako osuvremenjenoj interpretaciji tražio sam dramaturške razloge zašto je jedna plesačica obučena u odijelo poput muškaraca? Možda je autor želio ukazati kako je ljubav moguća i između osoba istih spolova? Ali koreografija to nije odavala. Plesačica je u takvome kostimu vjerojatno zbog vlastite tjelesne konstitucije i mase. Zašto skrivati tijelo (kada postoje i druge balerine koje odudaraju od nekih maseno – tjelesnih propozicija) u takvim interpretacijama?

Predstava je mogla biti bolja da je Marin Lukanović bolje oblikovao video materijal. Njegov video je idejno zanimljiv, protkan u kolektivno autorsko tijelo, ali je režijski nepotpun. Primjerice, Juliji ponekad iz kadra ispadaju ruke, te se skulpturalnost Staše Zurovca koju je plesnim rukopisom ugradio u lik Julije metamorfno mijenja. Cjelovitost je narušena i iščašena.

Već tradicionalno izuzetno dobro oblikovano svjetlo Denija Šesnića moglo bi biti još bolje kada bi u oblikovanju svjetla napustio isključivo simetrično postavljanje rasvjete koje vizualno ubacuje slike u neprirodan – umjetan ključ.

I spomenimo još izvedbu opere za djecu Pčelica Maja Brune Bjelinskog. Pohvalno je što Kazalište vodi brigu o najmlađima i budućoj publici i što je na repertoar postavljena ova opera u Teatru Fenice. No osim edukacije najmlađih vjerojatno bi trebalo provesti i edukaciju njihovih roditelja koji su naoružani kokicama, kikirikijima, razno raznim napitcima poboljšali svojoj djeci gledanje opere. Vjerojatno su i mnogi od njih prvi puta pogledali operu.

Spomenut ću samo dva aspekta ove izvedbe. Nedavno proglašena nacionalna prvakinja Olga Šober donijela je razigranu ulogu Pčelice Maje u kojoj je uživala i svu radost igre i pjevanja prenijela na publiku. Ovakvom interpretacijom potvrdila je svoj status i veličinu, za razliku od mnogih 'zvijezda' kojima bi i mnoge druge uloge, a koje nisu uloge životinjskoga carstva, bile ispod časti.

Sve solističke uloge bile su na razini zadatka ali veliki, kontinuirani problem opere jest zbor. Članovi zbora na sceni odišu nezainteresiranošću. Iz njihovih kretnji i stava vidi se da isključivo, i to loše, odrađuju svoj posao. Njihova kretnja je robotska, nepromišljena i nekoordinirana redateljskim zamislima. Oni ulaze i izlaze sa scene kao na traci. Ramena su im opuštena, kao i ruke i ponekad nalikuju na skup zombija a ne na dinamične i radišne kukce koje su uglavnom trebali interpretirati. Bili su bolji u trenucima kada je na premijeri riknula rasvjeta i kada su ostali u mraku, a publika u rasvjeti dvorane.

I tako se predstave Zajca razapinju u prostor ekstrema: potencijala i kvalitete te elemenata horora.