|
Nedavno sam čula priču o osobi na cijenjenoj poziciji u
državnoj službi koja se za dijete s poteškoćama u razvoju predavajući pred
punim auditorijem izrazila – «nije baš normalno». ?!? Što uopće znači biti
normalan? Je li bilo tko od nas normalan i može li se nazvati takvim?
No, nisam o tome htjela pisati. Ono što mi je zapelo za uho
je primitivizam koji čuči u osobama koje su akademski obrazovane, cijenjene,
koje vrše javne dužnosti i tako nas predstavljaju pred drugima.
Što se zapravo u gore spomenutom primjeru dogodilo? U
pitanju je netko tko je dobro naučio «domaću zadaću», ali tko duboko u sebi još
uvijek dijeli ljude na «normalne» i valjda «nenormalne». Netko tko se ne može
otresti svojeg bazičnog (i primitivnog) svjetonazora. To je netko tko je
postigao zavidan uspjeh u životu, ali pomaci u toj njegovoj glavi gotovo da su
jednaki ništici. Kako to objasniti? Ili još bolje, što o tome ima reći
astrologija?
Sam korijen našeg bića predstavlja četvrto polje odnosno
četvrta kuća. U domenu četvrte kuće spada naše porijeklo, naša obitelj,
djetinjstvo i okruženje u kojem smo odrasli, roditelj kojeg osjećamo bliskim…
Tradicionalna astrologija (a pretpostavljam da ni moderna nema ništa protiv)
četvrto polje povezuje, između ostaloga, i s grobom – kakav će on biti i hoće
li ga uopće biti. Tako na primjer naš stari i proslavljeni astrolog Mile Dupor
za Neptun u četvrtoj kući kaže: «Ni groba mu se ne zna». Tko zna, provjerite vi
s Neptunom u četvrtom polju.
Nego vratimo se mi na temu. Četvrta kuća predstavlja onaj
naš najintimniji i najskriveniji dio. U tom dijelu horoskopa smo onakvi kakvi
smo doista - opušteni, spontani,
uglavnom bez potrebe da se nekome «prezentiramo». Ovo je «pidžama područje» bez
obzira nosite li svilenu spavaćicu ili spavate goli.
Znate kako stare ljude, zapravo starije žene pa čak i neke
mlađe, zanima kako izgleda nečiji stan. E nije to bez vraga. Iza potrebe da
vide što tko ima u stanu i je li dovoljno uredan i izglancan krije se želja da
zapravo vide tko je kakav zapravo. I pretpostavljam da mnogi od vas ipak malo
pospreme kada im netko dolazi u posjetu. Da nešto krivo (?) ne pomisli ili….
Priznajem i ja sam tome sklona, naravno, želim ostaviti bolji dojam. Za razliku
od toga, kada mi dolaze oni koje doista smatram svojim prijateljima, oni kojima
je dozvoljeno da zaviruju u moju intimu, takvo mi nešto neće pasti na pamet.
Neću im se imati potrebu ispričavati jer je nered (ako je) i zašto nešto nisam
stigla napraviti. To isto očekujem i od njih, kada ih ja posjetim. Za daljnje razmišljanje
dajem vam primjer žena kojima je iznimno važno kako će urediti svoj dom i koje
onda potom uživaju pokazujući ga svima znanima i neznanima. Jer ako dom nije
ogledalo žene, što je onda?
Koliko puta ste se iznenadili vidjevši uvjete u kojima taj
dotični/dotična žive ili kakvi su mu/joj roditelji? Zato što je to bilo u
opreci sa slikom koju je ta osoba ostavljala u javnosti. To vam se moglo
dogoditi čak i s nekim koga prilično dobro poznajete. Također, pretpostavljam
da znate ljude koji svoje porijeklo i detalje iz svoje (očito ne tako sjajne)
prošlosti kriju kao zmija noge. Vjerojatni razlog je to što se taj dio njihova
života ne uklapa u sliku odnosno imidž koje su tako pažljivo gradili o sebi.
Razumjeti ih ili ne? Naravno da ovdje nema nekog jednostavnog i jedinstvenog
odgovora. No koliko god bježali od svojih korijena ili svoje prošlosti, u
pitanju je nemoguća misija. Prije ili kasnije, to će ih sustići.
Kada ovako pišem, postavlja se pitanje, ima li uopće smisla
raditi na sebi, mijenjati se, rasti… Jer se čini da ne možemo pobjeći od
okruženja u kojemu smo izrasli. Ja mislim da ipak ima. Kompletna i stabilna
osoba nema razloga za skrivanje onoga što je bila. Jer ono što bila istovremeno
je tlo na kojem je izrasla u ono što danas je i ono što će jednog dana postati.
Sve nas formiraju naša iskustva, naše traume, naše boli. Bez iznimke.
Ipak, neki od nas u silnoj želji da izgrade savršenu sliku o
sebi, zaborave tko su, što su i otkud dolaze. Kao da je to neka užasna sramota.
Čak i ako ste iz problematične obitelji, sigurno mora postojati barem neka
pozitivna osobina koju ste od nje naslijedili. Uostalom, kako ste vi izrasli u
jednu tako hrabru, odlučnu, jedinstvenu osobu? Sami od sebe? Ma dajte, molim
vas…
Nasuprot četvrte kuće u horoskopu nalazi se deseta kuća. To
je područje našeg društvenog statusa, profesionalne pozicije, tu leže naše
najveće zemaljske aspiracije. Ako je četvrto polje korijen, onda je deseto
polje krošnja stabla našeg života. Za stablo bez korijena znate već što se
događa – suši se, propada i na kraju umire. Za «zdrav» život i zdravo stablo
života treba njegovati korijen te redovito potkresivati grane – da se ne
izdeformiraju. Nema te titule i te pozicije koji će vas učiniti sretnim ako
doista u sebi ne osjećate mir i ravnotežu. I ako ne prihvatite ono što ste
duboko u svojoj biti. Tek ćete tada istinski biti ispunjeni.
Priča s početka posta bila bi bitno drugačija da je
poštovana mr.dr. malo zavirila u sebe. I shvatila koliko je puna predrasuda. I
upitala se zašto je tako. Osjeća li se ona možda na nekom području svog života nenormalnom?
Zašto? Da bolje poznaje samu sebe ili da takvo dijete ima u svojoj obitelji,
mislim da bi dvaput razmislila prije nego što bi lupila takvu glupost (zapravo
uvredu). U tom slučaju njezino obrazovanje i pozicija možda bi napokon dobile
konstruktivnu i kreativnu svrhu. I doista bi se srcem i dušom zauzimala za one
koji nisu tako sretni kao ona. Pomažući tako i sebi.
Pročitajte:
-
Ispod istog neba
-
Do posljednjeg daha
-
KRIZA JE KRIZA
-
Porodični mitovi
- Odraz u ogledalu
- Sudbina ili slobodna volja?
- Prve tri su najvažnije
- Venera u horoskopu - koliko vrijedite?
- Podznak
- Jarac i vodenjak
- Prognoza 2007.
 |
