|
Godinu 2007. riječki će beskućnici posebno pamtiti. Da ipak ima dobrih ljudi u našem gradu i ovome svijetu, potvrđuje otvaranje prvog riječkog prihvatilišta za beskućnike, kao i Kuće utočišta za ovu, sve brojniju skupinu ljudi u društvu koja se u hrvatskim zakonima čak ni ne spominje. Stoga, ne čude riječi odgovornih za riječka socijalna pitanja, neposredno prije otvaranja prihvatilišta u ožujku, da beskućnika nema u gradu na Rječini, da bi danas, nepunih deset mjeseci nakon toga, usluge smještaja u kući za beskućnike na Kozali potražilo njih 70-ak, a već troznamenkasti broj ljudi bez imena od listopada dolazi u Kuću utočišta sestara milosrdnica u Kresnikovu ulicu na jedino mjesto u gradu gdje se može dobiti besplatan topli obrok.
Susrećući se s bijedom i neimaštinom svojih sugrađana, članovi Franjevačkog svjetovnog reda s Trsata nisu više mogli zatvarati oči pred sve većim problemom beskućništva u nas. Bez kune u džepu, obrativši se za pomoć Riječkoj nadbiskupiji, Gradu Rijeci, Primorsko-goranskoj županiji i mnogim dobrotvorima, krenuli su u avanturu rada s ljudima koji za društvo nisu podobni, već naprotiv, nose etiketu opasnih likova, onih koje je bolje ne susretati. «Gubavce naših dana» pripadnici ove vjerničke laičke zajednice primili su pod svoj krov u mali prostor Prihvatilišta za beskućnike «Ruže sv. Franje» kod crkve na Kozali, veličine nepunih stotinjak kvadrata, kako bi im djelima ljubavi pokazali da u njima vide čovjeka, a ne broj, ljudsko biće, a ne predmet straha i zaziranja. Djelotvorna ljubav ubrzo je srušila sve zidove sumnji i predrasuda te je mala obiteljska zajednica volontera i korisnika Prihvatilišta ubrzo zaživjela u obostranom povjerenju i toleranciji, živeći i prolazeći zajedno kroz vrtloge ovoga života. Da, teško je pojmiti da jedan beskućnik može na neki način pomoći situiranom građaninu, «normalnom» čovjeku. Ovo me podsjeća na susret Majke Terezije s jednim američkim novinarom koji je rekao, gledajući kako ova svetica njeguje zapuštenu i zaudarajuću ranu jednog pacijenta: "Ne bih to činio ni za milijun dolara!", a ona će mu: "Ne bih ni ja!" To je ono unutarnje ispunjenje, osjećaj činjenja istinskih dobrih djela, baš ono što današnjem čovjeku nedostaje da bude sretan pa tu prazninu nadomješta nevrijednim materijalnim stvarima koje ga vuku u trajno nezadovoljstvo samim sobom i svijetom u kojem živi.
A kako pomoći jednom beskućniku? Ne treba za to fakultet ili velika mudrost, već samo uho spremno saslušati, usta spremna utješiti, ruka spremna zagrliti ili pak pomoći u pripremanju obroka, posluživanju i čišćenju. Mala djela za veliku stvar! Za spas čovjeka u potrebi i ponovno mu vraćanje ljudskog dostojanstva koje je, što svojom a što društvenom zaslugom, bio izgubio. I nije važno što je netko u Prihvatilište došao kao dugogodišnji alkoholičar i narkoman, koji sav svoj stečeni novac pretvara u otrovne stvari kojima najviše šteti sebi i svojoj obitelji ukoliko je ima, ili kao kockar koji danas mukotrpno zaradi pet tisuća kuna a na ruletu izgubi sve u sekundi, ili pak nekad visokopozicionirani političar i poduzetnik, jer bilo je i takvih. Važno je samo da u liku istrošena, od životnog kraha umorna lika prepoznamo čovjeka.
Čak i bez Božjih zapovijedi, kako ne vidjeti ispred sebe pripadnika iste vrste bića kojoj i sam pripadam? Ako ni zbog čega drugog onda zbog svijesti da se ovaj možebitni lagodni život kojim trenutno mnogi od nas žive, trošeći silne novce na ljetovanja i zimovanja i razbijajući glavu o tome što uvijek netko ima više novaca od nas, preko noći može pretvoriti u noćnu moru i realnost života pod vedrim nebom. Stoga, ostavimo se lažne sigurnosti i otvorimo oči a još više srca za one koji sada trebaju našu pomoć. Jer, tko nam garantira da se sutra nećemo naći u istoj situaciji kao i oni te bogati blagdanski stol zamijeniti skromnim obrokom iz Kuće utočišta, a topli krevet nadomjestiti kartonskom kutijom na neudobnom i hladnom gradskom asfaltu?
 |
