|
Pretposljednjeg dana mjeseca studenog prošle godine pogodila nas je vijest: u Francuskoj je umro George, korisnik našeg Prihvatilišta za beskućnike «Ruže sv. Franje». U 54. godini prestalo je kucati srce našeg dobrog Georgea. Na put u vječnost otišao je onaj koji je svojom blagošću i dobrotom unosio svjetlo u jedini životni prostor ljudi bez krova nad glavom. Bio je baš prava ruža bez trnja koju je nebeski vrtlar zasadio u naš vrt.
Rečenicu koja stoji u naslovu uputio je riječkom nadbiskupu mons. Ivanu Devčiću za vrijeme jednog od njegovih posjeta Prihvatilištu. Susret dvaju čovjeka s velikim srcem, a opet tako jednostavna i ponizna. Mislio je George tom prilikom na Prihvatilište, u počecima koji nisu bili nimalo lagani, a koje je proživljavao zajedno sa svima nama. Nadbiskup nije zaboravio spomenuti Georgea i tu njegovu rečenicu prigodom svečanog otvorenja Kuće utočišta Sestara milosrdnica početkom listopada.
Upravo sada, u vremenu u kojem živimo, toliko je onih koji tapkaju u mraku života i traže svjetlo radosti i nade. Sve ono što jesmo i što činimo iz ljubavi jedni za druge, generira po nama za ovaj svijet dovoljno svjetlosti da nitko ne bude u mraku, samo ako to ne želi. Citirajući Georgea želim i svima vama poručiti na početku korizmenog vremena koje je pred nama: nemojmo dopustiti svim teškoćama ovoga svijeta da ugase to svjetlo života čiji plam gori u nama od iskona, od kada je Stvoritelj htio da budemo svjetiljka koja rasvjetljuje tminu okruženja u kojem živimo. Došavši na ovaj svijet dobili smo zajedničko poslanje – izgarati do kraja, a ne, kako jedna predivna priča kaže, ostati neiskorišteni u mračnoj kutiji.
Georgea nam je Bog darovao u svibnju i sebi uzeo nakon što smo tih šest mjeseci mogli s njim podijeliti trenutke tuge i radosti te mu barem malo pomoći u nošenju teškog životnog križa, prošlosti koja ga je neumoljivo progonila i pred kraj života bacila na koljena. Na dan njegove smrti Prihvatilište je posjetio njegov brat, vidno potresen, koliko zbog gubitka dijela sebe u Georgeu, toliko zbog spoznaje da ga više nikada za ovozemaljskog života neće moći zagrliti i reći «Oprosti!». George je živio u istom gradu gdje i rođeni brat, ali kao beskućnik, što sve govori. Sada više nije važno tko je bio u pravu, a tko u krivu. «Moglo bi bit da je lakše umrit, nego ljudima reć': Oprosti!», tako pjeva Gibonni, čiji se stihovi pokazuju istinitima i u ovom slučaju. Hoćemo li se doista sutra probuditi kako bismo mogli pokloniti osmjeh, stisnuti ruku ili pak utisnuti poljubac u obraz onih koje sada ne želimo vidjeti? Jesmo li sigurni da ćemo, propuštajući sadašnji trenutak, onaj idući imati? Život beskućnika svodi se na sadašnji trenutak, to je sve njihovo bogatstvo koje imaju. Trenutak je to koji možda ne garantira blistavu budućnost, ali daje nadu da će onaj idući barem biti malo bolji. S druge strane, život onih koji ne mare za Boga i bližnje u ovom trenutku, sastoji se od bajkovitih planova za budućnost, a ovaj trenutak, jedina stvarnost koju udišemo, samo je poput stanice na kojoj se brzi vlak našega života ne zaustavlja.
George je bio beskućnik, nije imao ništa osim par uspomena iz svoje burne prošlosti a koje je vjerno nosio uza se. Sada ima sve, ima stan u Nebu.
George, mnogi ti sada malo i zavide na društvu koje imaš! Au revoir, dobri George!
Prijašnje kolumne:
- Pomozimo «gubavcima naših dana»!
 |
