|
Kada
bi se muškarac našao u ženskoj glavi na samo par sati, to bi bio živi smijeh.
Sjetite se filma s Melom Gibsonom ¨Što žene vole¨. Ako ga niste pogledali, svakako
dajte. Osobno ne bih znala objasniti nekom tipu zašto sam pogledala film
¨Prljavi ples¨ milijun puta, zašto plačem na nekoj drami na način kao da se
meni to isto dogodilo ili mi se upravo događa (a nisam u pms-u), zašto ako ne
pratim nogomet osjetim toliku bujicu emocija kada hrvatska repka pobijedi ili
izgubi (ok, neki bi to protumačili kao domoljublje), zašto ako sama sebi obećam
da «Daj babi kunu» neću ni lipe više dati, drugi dan dam deset kuna itd. Mogla
bih navesti još milijun primjera. Odgovor bi bio: JA SAM SAMO ŽENA.
A
kako je zapravo biti žena? Ne bih znala kako je muškarcima u glavi, mislim da
su oni puno spokojniji u glavi od nas žena. Čast izuzecima. Danas ako neki
muškarac radi isto što sam ja navela skroz gore, u većini slučajeva pratit će
ga epitet pedera ili u najboljem slučaju ljudi će reći da je feminiziran. Kako
god okreneš, bit će bliži ženskom rodu, nego muškom.
Znam
dosta dečki koji nisu gay, ali se po gradu priča da jesu. Ima čak jedan s kojim
sam nešto muljala, a nema osobe koja za njega ne misli da je homoseksualac. Svi
su uvjereni da je on gay. Možda i je, život me uči da uvijek ostavljam sve
opcije otvorene.
Nama
ženama nije lako. Bar meni. Najgore mi je kada se, opisat ću to slikovito, u
meni javlja onaj glas sumnje, nedoumice, neodlučnosti, kada neki postupci koje
sam napravila ili ih radim kada se zaljubim graniče s ludilom... Jer ja njemu
moram objasniti (nakon par cugi, ne biram mjesto ni vrijeme) da onda kada smo
bili kod njega u stanu (prije par mjeseci) nije trebao spominjati svoju bivšu
jer samim činom pričanja o njoj dao mi je do znanja da to za njega nije
prošlost. Bilo to u pozitivnom ili negativnom smislu pričanja o svojoj bivšoj.
Ali
i muški su malo zeznuti. U svoje dvije ozbiljne veze koje sam imala, svaki
moj dečko je očekivao da nikada ne spomenem ime nekog dečka s kojim sam bila
ili izašla. Bez veze. Kao da nemam prošlost, kao da moj život nije postojao dok
nisam dotičnog srela. A u slučaju da taj isti ne vjeruje u muško-ženska
prijateljstva, evo ti ga mali zajeb, priča o tome
da u prijateljstvu između muškarca i žene uvijek jedna strana mora osjećati
više i bla, bla,bla.
Jedan
moj poznanik imao je nekakvu emisiju na radiju pa me zamolio da se javim u
eter. Tema je bila je li moguće prijateljstvo među muškarcima i ženama. Auuuu, koja
tema.
Moje
mišljenje je da je moguće prijateljstvo među istim, ali evo male frke koja
slijedi. Naime, kojeg god frenda imam, kada taj isti nađe curu, naše
prijateljstvo nije ni približno slično onome kakvo je bilo dok je isti bio
slobodan kao ptičica. Ne znam je li to zbog činjenice da je njegova nova
djevojka potencirala neku spiku koja nema veze s mozgom (velika vjerojatnost)
ili je taj isti toliko opčinjen novom curom da je na svoju staru Maju
zaboravio. Ali uzaludno je pisati koliko će me tražiti kada ta ista prođe s
nekim drugim, a moj se frend opet nađe među slobodnjacima. I pitanja tipa pa
što bi ti na njenom mjestu i moj odgovor da ne znam. Jer muškarci u većini
slučajeva imaju jako slična mišljenja, postupke, djela, a s nama ženama nikada
ne znaš. Mi sve držimo u sebi, rijetke su one poput mene koje bi o svojim
brijama u glavi pričale, pisale, bez srama uz dodatak na kraju: JA SAM SAMO
ŽENA.
Što
se tiče muško-ženskog prijateljstva, imam jako lijepa iskustva, ustvari, na
prste jedne ruke mogu nabrojati ženske prijateljice, a na prste obje ruke pa
čak i jedne noge moje muške prijatelje za koje znam da nisu tolike babe kao mi
žene i kada im se povjerim oko nečeg da to neće otračati i prepričati, nego će
im kroz jedno uho ući, a kroz drugo izaći. Što opet ne znači da će biti površni
i nezainteresirani oko rješavanja mojeg problema. I ti moji frendovi nisu od
jučer, nego su u mom životu već godinama, a niti kod jednog do sada nisam primijetila
da hoće nešto više sa mnom. I njihove cure-žene su moje prijateljice, of course.
I ako nakon ovoga netko pomisli ¨Gle nju, s toliko muških prijatelja!¨,to će
naravno pomisliti žena. Muškarci ne razmišljaju na takav način. Samo tvrdim da
ta ista koja tako pomisli može samo zamišljati koliko sam ja sretna cura. Kao
prvo, zato što imam toliko prijatelja (ne poznanika), a kao drugo, zato što
nikada nisam i ne bih osuđivala nekoga tko je sretan jer oko sebe ima toliko
ljudi koje voli. Naravno, dubina razgovora, tema i događaja u mojem životu
između mene i mojih prijatelja razlikuju se od onih između mene i moje jedine
najbolje prijateljice, ali to ne umanjuje ljubav i važnost između mene i istih.
Tako
da sam ja svojim dečkima znala objasniti da moja prijateljstva i poznanstva
dolaze sa mnom u paketu kao i moja prošlost, sadašnjost i budućnost u kojoj
želim živjeti uz ljude koje volim i koji vole mene te ako mu to paše i ako to
može prihvatiti i s tim živjeti, onda super; ako ne, onda to znači da ni mene
ne može prihvatiti kao kompletnu osobu te da od mene očekuje da budem ono što
ja nisam. Jer ja sam Maja s malo Tereze, malo Igora, malo Baje, malo Mire... malo
svakoga od njih.
Da
se razumijemo, započela sam vezu s dečkom koji nije to mogao prihvatiti ni sama
još ne znam zašto.
Ima
još jedna simpatična koju volim: IZ PRIJATELJSTVA SE UVIJEK MOŽE RODITI LJUBAV,
IZ LJUBAVI NIKADA PRIJATELJSTVO...
Prijašnje kolumne:
-
Sponzoruša
-
Koliko žena može biti glupa ?
-
O Ivici Kosteliću i Hani Tabaković
-
Muškarci su svinje ??
 |
