|
Za mudre ljude zdravlje je najveće bogatstvo. Nema tog novca, statusa u društvu i svih nekretnina ovoga svijeta koje čovjeku mogu nadomjestiti njegovo zdravlje. Nedavno je obilježen Svjetski dan bolesnika kojeg u javnosti, osim ustanova za pružanje zdravstvene pomoći i Crkve, drugi kao da nisu ni primijetili. No, kada se to sagleda malo dublje i poveže s vremenom u kojem živimo, takva konstatacija ne iznenađuje. Veći će se naglasak staviti na karneval, odnosno priliku za općenarodno veselje ili na Valentinovo, potrošački praznik zaljubljenosti, nego na dan onih koji su možda i dio naše obitelji. Kao i taj dan, tako su i oni kojima je on posvećen, danas na margini, a to su bolesnici. Prije ili kasnije, nažalost, svi postanemo dio te velike skupine ljudi. Veliku sreću imaju oni koji uspiju iz nje izaći, a mnogi te sreće nemaju pa s ovoga svijeta odlaze obilježeni bolešću i njezinim posljedicama. Kao što sit ne brine puno o gladnome, kako kaže jedna narodna poslovica, tako baš ni zdrav ne razbija puno glavu o bolesnome.
Mnogo je bolesnika oko nas koji su u svojoj borbi s različitim bolestima prepušteni sami sebi, nerijetko odbačeni od okoline koja ima puno predrasuda, a premalo ljubavi i srca prema bolesnima. Danas netko može pucati od zdravlja i ugleda u društvu, a sutra već biti sam sa svojom bolesti. Tu nema redoslijeda i pravila, pa bio mlad ili star čovjek, bogat ili siromašan, nevažno je, jer o tome čovjek ne odlučuje već to spada na odabir Boga, sudbine ili nečeg trećeg, kako će netko htjeti nazvati. Uz to da za mnoge bolesti suvremena medicina ne poznaje lijeka, već samo načine liječenja koji donekle produžuju život, zastrašuje činjenica da svaki dan liječenja u bolnici vrijedi kao suho zlato, što je za većinu Hrvata nedostižan cilj. Tako, čovjek pojedinac postaje rezultat neljudskih zakona koji mu ne omogućavaju ni startnu poziciju u borbi za vlastiti život. Što tada? Što preostaje čovjeku kada izgubi zdravlje? Koje je tada njegovo najveće bogatstvo?
Oni koji su opet pomislili na novac, možemo reći da su opet pogriješili. Točan odgovor je: obitelj. No, danas se obitelj nalazi pred najvećim kušnjama. Utrka za materijalnim stvarima s jedne, a nemogućnost pronalaska posla i stjecanja osnovnih uvjeta za život s druge strane, pa i preljubi, svađe, nedostatak komunikacije njezinih članova, sve to koriste raznorazne zle sile koje ne žele da čovjek ima podršku i ljubav od onih od kojih to najprije očekuje i zaslužuje, već ga žele ostaviti samog u svojim mukama. Žalosno je vidjeti ljude u bolnicama i staračkim domovima koje od njihovog dolaska tamo nitko nije posjetio. Možda su njihovi najmiliji već došli do kraja ovozemaljskog puta, ali pretužno je znati da je mnogo onih koji su zaboravili na svoje hospitalizirane očeve, majke, djedove i bake, braću i sestre, čak i djecu. Reći će: «Nemamo vremena, treba raditi, druge obveze uzimaju svoje!»
Današnja medicina je moćnija nego ikada, ali opet nije svemoćna, jer tumor, leukemija i druge opake bolesti u većini će slučajeva izaći kao pobjednici nad krhkim ljudskim tijelom. I kada zloćudna bolest počne nagrizati slabo tijelo, budi se ljudski duh koji tu borbu čini koliko-toliko ravnopravnijom. Duh je ona snaga koja pokreće čovjeka da ne odustaje, da ne diže samo tako ruke od sebe i života. Koliko je duh jak, toliko je i tijelo spremno oduprijeti se već unaprijed puno jačem protivniku. I nerijetko, na čuđenje liječnika, izlazi kao pobjednik. Duh i tijelo zajedno. Ipak, ima jedna bolest koja ubija svu snagu duha, a njeno ime je samoća. Biti sam, ostavljen od najmilijih, predstavlja kapitulaciju za svakog čovjeka, bio on predsjednik države ili beskućnik na ulici. Stoga, ljudskoj se zajednici nameće zadaća pronaći lijeka protiv te i takve bolesti.
Bolesnicima kojima su dani odbrojeni, grad Rijeka i država Hrvatska ne nudi mnogo rješenja. Bolnica je kratkoročno rješenje samo za nekoliko dana, specijaliziranih ustanova te vrste ne postoji, dakle, sve pada na teret obitelji, ukoliko je bolesnik ima. Čak i ako je ima, veliko je pitanje koliko se obitelj može nositi s težinom bolesti. A što ako trpeći pojedinac nema nikoga svoga? Tada on sam sebi postaje i liječnik i medicinska sestra i socijalni radnik i duhovnik. Jasno, sve to onda završava bez rezultata. Sve češće možemo u novinskim napisima pročitati kako je osoba pronađena mrtva u svom stanu i to tko zna nakon koliko vremena. Pritom je zaštekala cjelokupna država, njegova bliža ili dalja obitelj pa i susjedi koji nisu prije pokazali interesa da provjere što se s njime događa.
Mnogi u nas nikada nisu čuli za riječ hospicijski centar, toliko važnu ustanovu za cjelokupno ljudsko društvo, a ne samo one kojima smrt kuca na vratima. S tim pojmom veže se i termin palijativne skrbi kao brige za neizlječive bolesnike u njihovim domovima. Dio tog projekta je i senzibilizirati javnost i odgovorne strukture za uvođenjem palijativne skrbi u razinu primarne zdravstvene. U Hrvatskoj i gradu Rijeci svijest o takvoj skrbi je daleko od zadovoljavajućeg, bez obzira što su ciljevi palijativne skrbi predviđeni Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, a cilj im je omogućiti ublažavanje patnji terminalnih bolesnika.
Dakle, lijeka protiv samoće ima, a kada bi svi zajedno nešto počeli činiti, počevši od državnih, županijskih i gradskih institucija koje su dužne razmišljati kako poboljšati pružanje zdravstvene zaštite oboljelim osobama, pa do svakoga od nas, s obzirom da svi imaju toliko vremena pohoditi bolesnika, pružiti mu osmijeh i stisnuti ruku, svijet bi postajao sve ljepši. Samo je stvar želimo li takav svijet ili ne, svijet za sebe i druge oko nas, jer isprike nema, svatko snosi dio odgovornosti.
Prijašnje kolumne:
- Nemojte dopustiti da se ovo malo svjetlo ugasi
- Pomozimo «gubavcima naših dana»!
 |
