|
Nakon pomalo tugaljive prošlotjedne
priče stojim na nogama ponosna i sretna. Vjerojatno ću se za vrijeme kada
budete ovo čitali sunčati na plaži na dalekom Tajlandu i tražiti inspiraciju za
neku novu kolumnu. Vjerujte mi, zaslužila sam odmor. Argumentirat ću i zašto.
Kao prvo, nisam se makla iz Hrvatske već 2 godine, ni godišnji nisam imala,
prošlo cijelo ljeto sam skoro svaki dan gažirala u drugom gradu sa svojim
karaokama koje radim tj. vodim, ne biste vjerovali, već skoro deset godina. Ne
pitajte me gdje su mi godine prošle, ne znam ni ja sama. Samo znam, kada bih
nešto mogla promijeniti, promijenila bih to da sigurno ne bih utapala mladost u
nekakvim dugim vezama bez neke perspektive. Ne pitajte me kako znam da su bile bez
perspektive, jer sam to jednostavno znala, ali sam samu sebe lagala, uvjeravala
da će se okrenuti na bolje ako i ja naučim pojesti pokoje govno. A pojela sam
ih dosta, a veza je tonula u sve veći i veći ponor. Uz moj apsolutni trud, jer
ja sam njega voljela. Dobro da se nisam udala. Hvala ti Bože što nisam bila baš
toliko glupa.
Hajmo mi o pjevanju... Zato
smo i ovdje. Imao naš tim nedavno karaoke za osnovnu školu u jednom poznatom riječkom
klubu. Svaka čast organizatorici, super je to sve skupa osmišljeno, nema što. I
vjerujte mi, teško je raditi s hrpom pubertetlija. Ako ne vjerujete, probajte
sami. Žiri iliti sastav stručnog ocjenjivačkog suda činili su: jedna poznata mlada
riječka pjevačica koja je pjevala na Dori i zamalo pobijedila Sevkinu
Štikletinu, osnivač vjerojatno najpopularnije riječke teen grupe koja nažalost
ili na sreću više ne žari i ne pali Lijepom našom te jedan mladi, perspektivni,
ljepuškasti (ali ne po mojem ukusu) pjevač.
Mislim da je on nećak muškog dvojca
koji je pak žario i palio Lijepom našom, ali i šire osamdesetih godina. I na
kraju, moja malenkost. Ljudi moji, ne patim od glavobolje, ali taj dan me boljela
glava za poludjeti. Moje mišljenje je da pjevanje na karaokama nije nimalo
lako. Kao prvo, pjevate na matricu na kojoj nema efekata niti pratećih vokala, na
mikrofon bez efekata i bez ikakve tonske probe. Da ne govorim kako profi pjevači
imaju monitor pred sobom da se koliko-toliko čuju kada pjevaju, kada falšaju
itd. Ok, neću u dubiozu, ali vjerujte mi, razlika je ogromna...
Pošto sam bila
jedan od članova žirija, pitala sam gospođicu ali i mladog gospodina bi li nešto
za vrijeme pauze otpjevali tako da mlađarija vidi i čuje tko to ocjenjuje
njihovo pjevanje. Mlada dama, s kojom sam pokušala u par navrata započeti
nekakvu konverzaciju jer smo sjedile istim stolom, nije imala volje za priču i
rekla je da ona ne bi pjevala, a mladi gospodin, kojem se spotovi by the way
vrte na svim lokalnim televizijama non-stop, odgovorio je da ni on neće
pjevati. Pitala sam ga zašto? Odgovorio je da mu se ne da. Šok.
Totalni. Ja
pjevam otkada znam za sebe, ne da volim pjevati, nego obožavam. Ne biram ni
mjesto ni vrijeme kada ću zapjevati, kao da mi pjesma teče venama, a ne krv.
Kad god je mene netko pitao hoću li zapjevati, nikada nisam odbila, bilo to u
kafani ili na stadionu pred 15 tisuća ljudi. Jer upravo tamo i tada sam imala
svoj prvi nastup. I bila je frka tj. trema, ne brinite. Nije mi jasno, ako neki
posao navodno radiš s ljubavlju, kako ti se može ne dati to napraviti, pogotovo
uz toliku euforiju publike i skandiranje tvoga imena!? Zato jer današnja ¨dječica¨
to rade samo zbog slave i novaca. To je jedini zaključak koji sam ja mogla zaključiti.
Sada bi netko rekao, pa možda je dečko bio prehlađen, možda je cura dobila
mengu... E ljudi, radi se o jednoj pjesmi, o fucking tri izdvojene minute za te
osnovnoškolce koji su upravo najvjernija publika istih, razlog zbog kojeg se i
vrte njihovi spotovi na telki.
Spremam se na koncert Bon Jovija
u Beč. Ljudi moji, ta turneja traje godinu dana, ti muzičari su skoro svaki dan
u drugoj državi, da ne kažem na drugom kontinentu, njih nitko ne pita jesu li
bolesni ili slično, ali glavno da većina komentira da imaju novaca kao blata.
Pa naravno da imaju, zasluženim trudom i radom, kao što bi moj tata rekao.
Dolaze iz sela tipa Bedekovčina, cijeli svijet zna za njih, prodali su milijune
i milijune ploča. Ali ti likovi su pravi radnici, šljakeri, nikada se ni jedan
skandal nije vezao za njih.
Kakve danas predispozicije
moraš imati da bi bio pjevač? Po meni moraš samo dobro izgledati, imati malo
sluha i, naravno, sponzore. Evo vam primjer Karleuše. Nakon toliko godina
ispostavilo se da žena pjeva kao moj brat tj. kao da joj je slon prdnuo u uho. Po
meni trebaš imati osobnost i gard na stageu. Pa najveće zvijezde ne znaju
pjevati ¨školski¨. Madonna, Mick Jagger, Kylie... Hajmo malo kod nas! Evo, naša
kraljica Seve. Ali kada se žena pojavi na stageu, nema očiju koje nisu uperene
u nju. Pa jebote, ta je napunila kazalište dok si rekao keks, kraj mene je
sjedio onaj što prodaje kokice kraj Kraša. Ne bih se začudila ni da sam vidjela
¨Daj babi kunu¨. Ona je te ljude dovela u kazalište!!!
Eto,
moram vam priznati, bila sam jako iznenađena, ali i jedina koja se udostojala
otpjevati jednu pjesmu za te osnovnoškolce. Lijepo su me prihvatili, pljeskali
i ja sam bila sretna jer nisam to učinila da bi me poslije netko povlačio za
rukav, nego zato što sam imala osjećaj da barem to dugujem toj mlađariji koja
je došla. Naravno, to je bilo i u okviru moga posla koji radim, kao što sam vam
već rekla na početku. Neugodno sam bila iznenađena našim mlađahnim dijelom riječke
scene, od kojih ću naknadno slušati po tv-u izjave tipa: ¨Pjevanje je moj život,
moj san...¨ Mo'š mislit! Sva sreća što
publika prepoznaje tu iskrenost na pozornici, taj sjaj u očima kada ti svaka
nota dirigira dušom i tijelom. Tako je. I onda to i potraje. Baš me zanima kada
i kako će se te iste ¨zvijezde¨ ugasiti. Uvjerena sam da hoće. Jednom su me na
audiciji za nekakav reality show pitali jesam li se prijavila kako bih
ostvarila svoj san da budem pjevačka zvijezda. Odgovorila sam da ja već jesam pjevačka
zvijezda, da svi koji znaju za moju grupu (sada bivšu) znaju i za mene i cijeli
Grobnik.
Nisam imala nikada takve ambicije, uvijek mi je cilj bio samo da
pjevam. Gdje, kada, kako - nije bitno. Smijali su se neki pojedinci za
vrijeme ¨afere Kostelić¨, u novinama je pisalo da pjevam po svadbama. I
pjevala sam dok sam imala bend i to mi je bilo najdraže. Zamisli kakva je
divota biti zabavljač i pjevač nekome na početku ulaska u bračni život, za
najljepši dan u njihovom životu. Zašto bi to bila sramota ili bed? Ja dok
pjevam zlo ne mislim, a baš me zanima što je drugima u glavi dok oni pjevaju...
Meni je cijeli život jedna velika pjesma...
Prijašnje kolumne:
-
Koliko je iskreno prijateljstvo među ženama?
-
Ja sam samo Žena..
-
Sponzoruša
-
Koliko žena može biti glupa ?
-
O Ivici Kosteliću i Hani Tabaković
-
Muškarci su svinje ??
 |
Kako je na Tajlandu?
Lako se zeznuti vjeruj mi...
Super je ovdje stvarno,ne da mi se vracati na zimu,ovdje je 30...
Al eto,sto se mora nije tesko....ipak doma je najljepse...