|
Ne brinite, nemam namjeru
objaviti nikakvu listu. U biti, kada bi me netko pitao koga smatram najvećom
glupačom na svijetu-imenovala bih sebe.
Evo me sama, jadna, tužna, suze
samo što nisu potekle, najboljeg prijatelja nalazim u tipkovnici, a na svog psa
sam ljuta zato što mi je ispišao cijelu kuću. Nije jadan on kriv zato što ga
danas nitko nije stigao izvesti van.
Upravo sam došla doma s
koncerta, ali neću imenovati kojeg, nije vrijedno spomena. Na taj koncert inače
ne bih išla da tamo nije bio moj bivši kojeg sam htjela vidjeti jer ne
živimo u istom gradu, ne čujemo se često. Razloge i gorčinu našeg prekida nekako
sam potisnula, izbacila iz srca stoga me veseli vidjeti ga čak i nakon toliko
vremena. Ustvari, do našeg nedavnog susreta, veselilo me je... sada više ni
to...
Mnogi mi se upitnici motaju po
glavi, ne kužim. Ako si bio s nekim u vezi, živio s nekim godinama, prošao
raznorazne faze, lijepe i ružne, prekinuo s istim na miran način, zašto toj
osobi moraš napraviti svojevrstan sprovod u glavi da bi krenuo dalje? Praviti
se kao da nikada nije postojala u tvom životu??? Nikada nisam mogla shvatiti
kako se možeš, ako si s nekim bio jedno i to nije potrajalo, kada tu istu osobu
sretneš ponašati kao da ti je neprijatelj br.1 u životu, kao da ti je maločas psa
zgazila pred kućom, a ta te ista istinski voljela, nikada prevarila, bila
ti je super dok niste skužili da jednostavno niste jedno za drugo. I njegovi
frendovi, koji su bili naši, uzimaju si za pravo govoriti mi da njemu baš i
nije bilo drago što sam se javila!? Komentirao je moju kolumnu. Među prvim
rečenicama koje mi je uputio rekao je da radim budalu od sebe. JA? Pa kako
radim budalu od sebe kada ja jesam budala i glupača, najveća za koju Rijeka, Hrvatska, svijet zna.
Ja to priznajem, tvrdim, pišem.
A najveća sam budala jer ne znam ne voljeti, jer ne znam mrziti, jer mi gorčina
nikada nije upravljala srcem, jer ljude volim zbog toga što jesu, a ne zbog
toga kakvima se predstavljaju i što imaju, posjeduju. Volim «Daj babi kunu» jer
mi svaki dan izmami osmijeh na lice, a bogami od nje i nemam neke koristi. Još
mi svaki put i vodu popije i pojede keksić koji mi je konobar dao uz kavu.
Volim svoga poštara jer se stalno kladimo i stalno gubi oklade. Mogla bih
navesti masu primjera.
Tako volim i njega jer je dio
mog života, moje prošlosti. I kako da ga ne volim? Postoji li način da ga
zamrzim? Ne želim to, a tanka je linija između voljeti i mrziti. Kako da
postignem, znajući da dolazi u moj grad, da nemam želju popiti kavu s njim, pitati
kako mu je mama koju isto volim, tata kojeg isto volim i svi... svi ljudi koji
su bili dio moga života. Pa jebote, nije to nekakav čip da ga izvadim iz glave
i da izbrišem sve što sam prošla!!!
On to može, on je to napravio
i ja se njemu istinski divim. Da se razumijemo, ja ne patim za njim, patim za sretnim
danima provedenim s njim. U biti, ne patim, nego ih se rado sjećam. Ja sam
krenula dalje i on je krenuo dalje, ja sam bila u drugoj vezi i on je sada u
drugoj vezi zbog koje sam ja sretna jer je i on očito sretan ali... Kako da
sama sebe kontroliram i tom čovjeku nikada više ne čestitam rođendan i Božić, da
se pravim kao da nikada nije postojao u mom životu?! Da ne spominjem koliko
često mi je došlo da mu roditelje nazovem jer su dio moga života, da pitam za
zdravlje, ali poštujući to da on ima drugu. Povukla sam se, totalno. Kako???
Neke stvari nas vežu, a ja ih
ne mogu izbrisati iz srca i glave ni da hoću.
Ne mogu shvatiti toliko toga i
to me i čini glupom. I tužnom.
Jasno mi je da ja njemu nisam
bila nikada toliko važna koliko on meni ali opet... Godine provedene s nekim...
Kako ih maknuti s uma?
Ja ne tražim da mi budemo
prijatelji, da se družimo, ne tražim da budem dio njegove sadašnjosti- to bi
čak bilo i nenormalno. Ali bi mi bilo normalno da prihvatimo jedan drugoga kao
dio prošlosti ovako kako sam ja njega prihvatila i da s vremena na vrijeme
makar dvije-tri riječi razmijenimo, u ime svih dana koje smo proveli zajedno.
Iskreno, drago mi je što je
našao osobu koju zove svojom dragom, iako mene nikada nije tako zvao, drago mi
je da je ona uspjela izvući nježnu stranu iz njega koja je bila potisnuta
tragovima prošlosti. Neizmjerno mi je drago. I znam da ću sigurno i ja naći
takvu osobu kraj koje ću biti sretna i ispunjena kao što je on kraj nje.
Ali tužna sam, ne znam ni sama
zašto.
U ime svoje velike ljubavi
prema njemu, ali i poštovanja ovoga što je stvorio s njom ja ga neću više
nikada nazvati, neću mu više nikada čestitati rođendan i Božić, neću više niti
jednog zajedničkog poznanika pitati za njega. Trudit ću se svim silama da to
ostvarim. Nadam se da ja nikada neću biti takva i da ću za ljude koji su bili
ili jesu ili će biti dio mog života, da ću uvijek imati riječ za njih, osmijeh,
pogled, barem nešto po čemu će me lijepo pamtiti ako slučajno odem... Jer
nikada ne znaš što te čeka, a ja ću vjerojatno posljednji susret s njim pamtiti
po suzama koje sada ne mogu zaustaviti.
I hvala mu, jer što me nije
ubilo-to me ojačalo. Hvala mu što mi je rekao da sam dijete, ali napisat ću ono
što sam i njemu rekla. Žalostan je čovjek u kojem nije ostalo ništa dječje. U
meni živi veliko dijete koje se veseli baš tako, koje plače baš tako i ponosna
sam na to.
«...s vremena na vrijeme, odavno
nisam tvoj, ne postojim....»
Prijašnje kolumne:
-
Tko pjeva zlo ne misli. Ili misli?
-
Koliko je iskreno prijateljstvo među ženama?
-
Ja sam samo Žena..
-
Sponzoruša
-
Koliko žena može biti glupa ?
-
O Ivici Kosteliću i Hani Tabaković
-
Muškarci su svinje ??
 |
