|
Prije nekoliko
sam dana srela jednog prijatelja koji mi se potužio da mu je život monoton.
Kaže: «Imam 22 godine, posao, curu i izlazim. Osjećam da sam upao u kolotečinu!
Nije li malo prerano za to?» Odgovorila sam mu da to nije monotonija. Što bi
rekao da ima posao i izlazi, a da nema curu? Ne bi li mu nedostajala ta ljubav
i veza? Rekao je da bi. A što da ima curu i izlazi, a nema posla? Bi li mogao
tako živjeti? Počeo se smijati i rekao da sam luda, ali da na neki način imam
pravo. Imam li?
Gdje povući granicu između
mladosti i ozbiljnosti? Je li moguće biti mlad i ozbiljan? Što uopće znači biti
mlad? Mijenjati partnere? Je li on mislio na to?
Ustvari, on je samo na to i
mislio!!!
Smatram da u životu ne treba
pretjerivati ni sa čim. Jedno je biti mlad, a drugo je biti neozbiljan. Televizija
i časopisi nas obasipaju izmišljenim glamurom i izbacuju fikciju o tome kako bi
stvari trebale izgledati. Zbog napumpanih, iskvarcanih, umjetnih i kompjutorski
obrađenih fotografija polugolih žena, muškarci zaboravljaju na nas doma i misle
da takvo što postoji pa krenu u akciju, u potragu za tim. Jer seks će im biti s
njima bolji, ha?!
Mi žene pokušavamo izgledati kao
one jer hm... ne bismo li tada i mi mogle imati bilo kojeg muškaraca?! Zašto bismo
bile samo s jednim (onim kojeg već imamo i koji nas voli), kad možemo,
postignemo li to fiktivno savršenstvo, i mi biti toliko poželjne. Ljubomorne
smo na te žene. Ali zašto? Nije li naša veza, brak ili bilo kakva zajednica
koju imamo s nekim, bili mi muškarci ili žene, nešto u što smo stupili svjesno,
odlučno da se izborimo za opstanak. Zar bi mene neki maneken sa slike doista
usrećio? Živciralo bi me što je prelijep i prepoželjan!!! Tko voli da svi bulje
u njegovog partnera??? Budimo realni, stjerala bih k vragu i njega i sve to
skupa! Ne bih mogla doći do ogledala od njega, a kladim se da bi koristio više
preparata od mene. Tko bi u toj kući
onda ustvari bio žensko?
Ako se ja osjećam kao da sam malo
biće kojemu je predodređeno da živi u kolotečini koju će povremeno začiniti
nečim u svojim skromnim mogućnostima, sumnjam da ću biti sretna.
Zajednica je lijepa stvar, a ne
obveza, kako neki tumače! Zašto biti licemjeran pa se žaliti da imaš obvezu jer
imaš vezu pa moraš provoditi vrijeme s partnerom. Kao da druga osoba ne bi
preživjela da raskineš s njom? Nitko nije bogomdan!
Poanta je u tome, da ukoliko se
ne osjećamo spremno, ne bismo trebali biti u vezi ili braku jer time, bolno,
ali istinito, drugu osobu povrijedimo. A zašto, na kraju krajeva, ne bismo bili
sretni s onim što imamo? Pa sami smo svjesno to izabrali! Nije li tako?
A što je s prijateljstvom koje se
može razviti iz veze? Pa tko će te drugi podržati u životu? Mamica i tatica možda? Da, ali do 25.
godine možda! Nakon toga, frajeru ili frajerice, snađi se sam. A gdje? Neće ti
playboy ili playgirl pružiti utjehu kad zabrljaš!
Jednom sam upoznala prekrasnog
frajera! Zaista, pomislila sam da je na odmoru jer je prezauzet radeći kao
model u Milanu. Noge su mi se odsjekle i zaljubila sam se. Pomislila sam da
takvo što nikada ne bi bacilo oko na mene! Ali eto, morala sam pokušati. I
uspjelo je. Nažalost, progovorili smo tek nekoliko riječi i, onako u dimu i
alkoholu, razmijenili brojeve telefona. Mjesec je dana zvao, slao poruke...
Čovječe, bila sam u sedmom nebu! I eto tako, kako živimo daleko uspjeli smo se
sresti. Katastrofa. Kad sam ga poljubila, kao da sam poljubila stup. Ništa
nisam osjetila. Ama baš ništa. Užas! Na što sam ja potratila vrijeme. Na nečiji
fizički izgled, koji me više nije toliko ni impresionirao. S njim u vezu? I
don't think so!
I eto, naposljetku sam shvatila
da se ne bih trebala truditi izgledati poput modela, niti da me nečija
vanjština može dugoročno usrećiti. A monogamija je sasvim u redu, ako se na nju
odlučimo kada smatramo da ni za čim ne bismo trebali žaliti!
 |
