|
Evo me u dalekom Beogradu, opet. Lijepo mi je ovdje daleko od svih problema i loših stvari koje me u posljednje vrijeme okružuju. Čak mi je i inspiracije za piskaranje ponestalo, ali što je tu je.
Jedna me žalosna priča ipak nadahnula da svoje misli prenesem na papir. Većina ljudi, kada izgubi neku voljenu osobu, žali u tome trenutku što joj u životu nisu posvećivali više pažnje, više joj puta rekli da je vole, žali zbog nekih grubih trenutaka među njima. Nastojim se sa svakom osobom sa smiješkom rastati, ali neki puta to baš i ne ide.
Na primjer, kada se posvađam sa sebi bliskom osobom, naročito mamom, uvijek mi je neki grop u želudcu kada odlazim od kuće, a mama neće ni da me pozdravi. Nema veze tko je zasrao stvar. A više puta sam čula priču što je netko rekao kada je izlazio iz kuće prije nego je poginuo. Pa zašto je taj prokleti ponos toliko velik da ne možeš barem na rastanku pregristi jezik i lijepo se pozdraviti s osobom, pogotovo ako ti je stalo do nje!? Nije mi jasno. Ljudi umiru u trenu, život nestaje kao da ga nikada nije ni bilo.
Fascinantno. Jučer ste se smijali, jeli i pili, a danas ostaje samo uspomena na trenutke provedene s tom osobom. Puno je dragih ljudi tako otišlo iz moga života, ali uspomena u meni ne nestaje, ne umire. Smeta mi kada tako nekog bliskog izgubim pa se o toj osobi prestane pričati, kao da je nikada nije ni bilo. A ja bih pričala, plakala, smijala se...
Bilo što, samo da sjećanje malo oživi, čisto onako da ne dam da nestane. Smrt je dio života, nužno zlo koje moramo prihvatiti, s kojim se moramo pomiriti. Tako ja često razmišljam o smrti. Mislim, prođe mi kroz glavu, pogotovo kada vidim kako ljudi oko mene više umiru nego li se rađaju. Nažalost. Ja samo ne želim da mi na sprovodu pjevaju neke glupe klapske pjesme.
Hoću da mi sviraju moju najdražu pjesmu (original, ne neke obrade) a to je Elvisova «Suspicious minds». Rekla sam da bih i karaoke, ali to bi možda ipak bilo previše. Inače mrzim sprovode. Stvarno. I uvijek plačem jer mi je užasno teško pomiriti se s činjenicom da tu osobu neću više nikada, ali nikada vidjeti u životu.
A najviše mi je žao kada umre neko tako mlad kao par mojih frendova. I rado se sjećam svih dogodovština provedenih s istima uz poruku iz mog srca da ćemo se sresti negdje gore...
Trebamo se lijepo odnositi jedni prema drugima, bez obzira na sve. Nikada ne znaš što te može snaći u životu, treba pregristi jezik zbog tog glupog ponosa i reći dvije-tri lijepe riječi koje uvijek otvaraju sva vrata, a pogotovo vrata srca. Makar i pogledom dati do znanja da tu osobu voliš i da ti je stalo. Ja želim da me po dobru i po lijepom pamte.
Nisam svaki puta bila u pravu, ali sam radila i još uvijek radim onako kako mi srce govori. Možda je neki puta to i pogrešno, ali je najbolje što znam.
Odoh na koncert Crvene jabuke...
Prijašnje kolumne:
- Moje pjesme, moji snovi...
- Ljubav ili što...
- Najbolja prijateljica
- Konačno odmor!
- Tko se boji prijevare?
- Najveća glupača na svijetu
- Tko pjeva zlo ne misli. Ili misli?
- Koliko je iskreno prijateljstvo među ženama?
- Ja sam samo Žena..
- Sponzoruša
- Koliko žena može biti glupa ?
- O Ivici Kosteliću i Hani Tabaković
- Muškarci su svinje ??
 |
