Ponekad nam se dogodi na zapnemo s nekim frajerom jer se bojimo biti sami. Ah, te bapske priče o curama koje ne mogu biti same. Ma, svi smo pomalo takvi, takve. Ja osobno podliježem tim predrasudama. Moje prijateljice uglavnom ne pa se više puta u raspravama sukobimo u mišljenjima.

O čemu se tu radi? O tome da je kroz život lakše udvoje. Olakšavajuće je s nekim podijeliti iskustva. Od toliko ljudi od kojih nam je velik broj jednostavno geografski nedostupan, ostaje veliki broj onih koji su možda naša srodna duša. Danas sam romantično raspoložena, sretna pa sam se raspekmezila, ali to je tako. Postoji li srodna duša? Joj, ne bih trebala sama sebi postavljati toliko pitanja. Evo nešto iz mojeg iskustva, za promjenu.

Ja (magarac na prvom mjestu) pronašla sam srodnu dušu. Molim vas, nemojte prasnuti u smijeh. Imam 23 godine i vjerujem da sam pronašla srodnu dušu još prije godinu dana. Podržavam mišljenje da ne postoji idealan muškarac koji može usrećiti ženu. Mi žene, kada nekog volimo i taj je dobar prema nama, sretne smo zbog toga i same sebe usrećimo. Možda je to ista stvar, drugačije rečena, ali da postoji muškarac koji sve radi kako treba, a mi jednostavno to ne možemo prihvatiti, ne bismo bile sretne.

To je najveća istina koju sam ikad čula. I Locke je jednom prilikom izjavio nešto slično. Ne sjećam se dobro ali išlo je ovako: Ništa što je došlo u glavu nije prije toga izbjeglo porotu zvanu osjetila. Malo sam preformulirala izjavu jer je se ne sjećam dobro. Zanimljivo je kako je Scoppennhauer bio ustvari ženomrzac, a izjavio je nešto što baš godi ženskom srcu. Dobro, bio je fizički neprivlačan pa vjerojatno otud mržnja. Ti mislioci koji su izrekli par pametnih nisu ni slutili da ćemo jednog dana (neki od nas) slijediti njihove riječi.

Da ne bih skrenula s teme, vratit ću se na onaj dio o srodnoj duši. Ma, nije li to prekrasno?! Prekrasan je osjećaj kad znaš da nekog voliš. Evo, čak i najveći realist poput mene poklekne i otopi se.

Je li bolje biti svetica ili kurva? Mali anđeo ili ona slasna otrovna murva?

Svi smo mi iznutra kao komad rastopljenog putra i topimo se kad zatopli oko srca, kad ljubavna iskra frca.

Jučer me jedna prijateljica ispljuvala. Tome i služe prijatelji. Rekla mi je da sam se smekšala. Da je ona čvrsta Ana postala Ančica. Brižna djevojčica. Trebalo mi je to. Ali ne da bi me povrijedilo, već da bi mi ukazalo da, iako imam srodnu dušu, ne znači da moram prestati igrati igrice i izmicati ljubavi kako bi me ona gladna slijedila.

Postoji jedna nauka, zove se I Ching. Njeno učenje temelji se na skromnosti. Naučava da je za unutarnji mir i sreću potrebna skromnost i strpljenje. Pogotovo kada se radi o međuljudskim odnosima. Ne valja gristi ruku koja te hrani. Možda bi se moglo i tako protumačiti. Dobro je napraviti korak naprijed prema nekome. To u svakom slučaju pokazuje hrabrost i odvažnost. Ali isto tako, kada se napravi korak, treba zastati i čekati da ta osoba također napravi korak. Tako nećemo dati previše sebe, jer kad smo zaljubljeni najčešće smo slijepi. Iako ovo piše žena, isto vrijedi i za muškarce. Ma, svi smo mi iste slijepe zaljubljene budale.


Prijašnje kolumne:

- Perverzije
- Ta ta ra ta ta
- Zaposlite me, lijepa sam!!!
- Što je to go ?
- Monogamija

Komentari (0)