«Katolička Crkva podjeljuje oprost nakon što je krivica grijeha izbrisana sakramentom pomirenja ili ispovijedi. Prema katoličkom nauku, učinak je oprosta oslobađanje od posljedica grijeha koje se očituju u zemaljskim patnjama ili u Čistilištu. Te se posljedice grijeha nazivaju «vremenite kazne». Crkva drži da može raspolagati oprostima onom vlašću koju joj je dao Krist.»

Prema ovoj definiciji oprost je nešto zaista komplicirano. Zapravo, oprost kada se traži, a ne bi se trebao tražiti olako, zahtjeva obećanje da se neće ponoviti, naravno, ali i činjenicu da osobu moraš osloboditi posljedica. Dakle, u najmanju ruku, ne bi joj trebao ni predbaciti to s vremena na vrijeme. Na žalost, danas to nije tako duboko. U stvarnom životu, kada zahtijevamo oprost, kažemo sori i smatramo da smo time sve riješili. I meni se događalo da, kad mi netko predbaci nešto od prije pa se naljutim: «Pa ispričala sam ti se, što sad hoćeš». Skroz krivo.  Ja sam se kao time iskupila za pogrešku??? Čak je postalo prenaporno govoriti «Oprosti». O-pro-sti - tri sloga! Takva je lijenost u nama da smo skratili na dva sloga: So-ri!!!

Bilo da tražimo oprost, bilo da opraštamo, svjesni smo da kada tražimo da nam se nešto oprosti, to podrazumijeva da se više nikada neće ponoviti. Je li to moguće?

Vuk mijenja dlaku, ali ćud nikada. Kada ja oprostim svome dečku, svjesna sam da će on nešto slično opet napraviti u trenutku kada ne razmišlja. Ali svejedno oprostim. Ne govorim sada o nekim drastičnim pogreškama, već o sitnicama koje život znače. Trenutno se borim s time da jednoj frendici oprostim sebičnost. Ona je eto takva! Znam da me voli, ali u nekim trenutcima samo misli na sebe. Nekako sam navikla, nije to toliko strašno, neću od sebe napraviti žrtvu, ali bocnulo me njezino ponašanje! Iako su to sitnice, što ako se ponavljaju?! Uvijek samo odmahnem glavom na to. Znam da ljudi čine stvari nesvjesno.

Evo što sam smislila. Ja ću joj oprostiti. Da, oprostit ću joj što je takva. Ipak, pomogla je i ona meni tisuću puta. A moguće je i da ona mene isto doživljava sebično. Je li to ispravno razmišljanje? To mi je palo na pamet, kako bih izbjegla nepotrebno sjedenje na kavi i raspravljanje o odnosima. Što kome smeta i kako to popraviti? Mislim da od toga ne bismo imale previše. Ako smo se glupo ponijele, to je zato jer smo jednostavno takve u nekim situacijama. A nitko neće mijenjati sebe zbog neke frendice.

Mislim da se ovdje treba povećati prag tolerancije. Jer kad je frka, izdereš se na nekog i sutra ti je žao. Možeš ti to ne napraviti pet puta, ali onaj šesti kad ti prekipi, a to je recimo tvoj način, opet ćeš popustiti sebi i dići glas na primjer. Povećati prag tolerancije. Tako, ako sam ja ocijenila njen postupak sebičnim, pustiti do sutra i shvatiti da je krivo reagirala zbog nečeg što vjerojatno  nije imalo veze sa mnom.

Ovo o čemu govorim su sitnice. Sve to prestaje vrijediti pri opraštanju većih stvari. Smatram da, i kada se oprosti, povjerenje nestaje. Uvijek se poslije pitaš zašto je osoba nešto učinila ili rekla i hoće li se opet to ponoviti.

Ne bismo trebali opraštati nešto za što mislimo da nećemo moći zaboraviti. Rijetko kada se odnos vraća na staro. Nad njim se nadvije oblak sumnje i gotovo. Uvijek smo onda u grču. Čak i kad krenemo snižavati kriterije i hajde: «Pa nije to tako strašno, mogu ja preći preko toga», ne pravimo razliku između «preći preko toga» ili «oprostit»! Uz oprost veže se i zaborav, a ponekad, umjesto da živimo od dobrih, krenemo od loših uspomena. Zašto?!

Jer smo samo ljudi i ne znamo!


Prijašnje kolumne:

- O psihopatima u društvu
- Nešto posve osobno
- Perverzije
- Ta ta ra ta ta
- Zaposlite me, lijepa sam!!!
- Što je to go ?
- Monogamija

Komentari (0)