|
Godina 2008. - mučeničko ubojstvo dvadesetjednogodišnje
Triljanke, ubojstvo osamnaestogodišnjaka u Zagrebu, ubojstvo svećenika prošli
mjesec... Svi su ti događaji iznenadili Hrvatsku. Dok se u Americi neki
ubojice, oni serijski, kultiziraju i promatraju s divljenjem, u nas to nije
tako.
Zločinci iz susjedstva za koje bismo prije rekli da kod kuće čitaju
knjige i kuhaju, u novije vrijeme postaju surogati za manijakalne ubojice ili
za one koji barem izgledaju kao takvi. Oni su uredni, besprijekorni,
hladnokrvni i bez imalo samilosti i kajanja. Wallace je devedesetih godina ubio
desetak žena, Pots je ubio 14 ljudi, Charles Manson, Jack the Ripper - sve su
to imena znana cijelome svijetu.
Neki od njih i dan danas leže u svojim zatvorskim ćelijama gdje
na račun države otplaćuju svoj dug društvu.
Charles
Milles Manson, jedan od najvećih i najpoznatijih serijskih ubojica u povijesti,
proglasio se Isusom Kristom dvadesetog stoljeća. 1969. Charles i četiri
pripadnika njegove 'Obitelji' ubili su
Sharon Tate, ženu Romana Polanskog i četvero ljudi koji su te večeri bili
ugošćeni kod trudne Sharon. 2012. će predati zahtjev za oslobođenjem. Danas ima
73 godine, a 41 je proveo u zatvoru.
Metod Trobec, Slovenac koji je od 1975. do 1978. ubio 5 žena
i spalio ih u krušnoj peći. Prvo bi se s njima upoznao i sprijateljio, potom
odvezao doma i spalio. Policija nije sumnjala na ubojstva i on ne bi bio
otkriven da nije ostavio papirić sa svojim imenom i brojem jednoj od žena. 2014.
bi bio na slobodi da se nije ubio.
Peterostruko ubojstvo prošle godine u Puli. Čovjek je ubio
petero članova svoje obitelji: oca, brata, njegovu suprugu, nećaka i nećakinju.
Ubio ih je pucajući iz pištolja kojeg je ilegalno posjedovao.
2006. godina - troje mrtvih u Okučanima, pomahnitali
dvadesettrogodišnjak bacao bombe i pucao u kafiću.
2002. godina - oboljeli od paranoidne psihoze ubio četiri
člana svoje obitelji.
Slijedi li i Hrvatska u ubojstvima svjetski trend? Svake
godine sve je više i više onih koji su poginuli mahom rukom duševnih bolesnika,
mahom naizgled sasvim normalnih ljudi. Hoće li i kod nas stići vremena kada
ćemo se, kao u SAD-u, okretati oko sebe prolazeći ulicama i strepiti? Ni naše
ulice više nisu sigurne.
Prolazeći Rijekom u kasnim noćnim satima nije
rijetkost vidjeti kako se na jednom uglu razbijaju boce, a u nekoj mračnoj
uličici četvorica tuku nekog. Sve je to nasilje. A gdje nasilje nastaje, gdje
nasilje prestaje? Na nasilje ne možemo odgovarati istom mjerom, moramo ga
nekako sanirati, a to je u većini slučaja nemoguće. Kako stvoriti grad, državu,
svijet s manje nasilja, manje mržnje, manje agresivnosti i manje ubojica?
Postaje li Hrvatska po nasilju sve sličnija Zapadu?
Neki su uvijek pokazivali znakove agresije, neprijateljskog
raspoloženja, neki boluju od neke psihičke bolesti, imaju dosje; a neki su
prosječni ljudi, prijateljskog osmijeha, uvijek spremni pomoći.
Što učiniti kada naizgled sasvim normalan mladić uzme u ruke
pušku i počne pucati po prijateljima da bi kasnije rekao kako nije bio pri
sebi?
Što činiti kako bi
se smanjila agresivnost? Moramo li se pomiriti s činjenicom da će se
svakoga dana dogoditi nešto nepredvidivo i da ćemo se možda i mi jednoga dana
naći u jednoj od takvih situacija koje stalno gledamo na televiziji i o kojima
čitamo u novinama? Upravo su mediji ti koji ponajviše mogu utjecati na agresivnost
osoba.
Prevladavajuće crne kronike potiču, a širenje pravih kreativnih
vrijednosti medija smanjuju agresivnost. A čini se da ovih pozitivnih
vrijednosti u našem društvu ima sve manje.
Prijašnje kolumne:
-
'Chuck Norris je nokautirao državnu maturu'
- Prag – kraljevski grad kockarnica i piva
 |
