Godina 2008. - mučeničko ubojstvo dvadesetjednogodišnje Triljanke, ubojstvo osamnaestogodišnjaka u Zagrebu, ubojstvo svećenika prošli mjesec... Svi su ti događaji iznenadili Hrvatsku. Dok se u Americi neki ubojice, oni serijski, kultiziraju i promatraju s divljenjem, u nas to nije tako.

Zločinci iz susjedstva za koje bismo prije rekli da kod kuće čitaju knjige i kuhaju, u novije vrijeme postaju surogati za manijakalne ubojice ili za one koji barem izgledaju kao takvi. Oni su uredni, besprijekorni, hladnokrvni i bez imalo samilosti i kajanja. Wallace je devedesetih godina ubio desetak žena, Pots je ubio 14 ljudi, Charles Manson, Jack the Ripper - sve su to imena znana cijelome svijetu.

Neki od njih i dan danas leže u svojim zatvorskim ćelijama gdje na račun države otplaćuju svoj dug društvu.

Charles Milles Manson, jedan od najvećih i najpoznatijih serijskih ubojica u povijesti, proglasio se Isusom Kristom dvadesetog stoljeća. 1969. Charles i četiri pripadnika njegove 'Obitelji'  ubili su Sharon Tate, ženu Romana Polanskog i četvero ljudi koji su te večeri bili ugošćeni kod trudne Sharon. 2012. će predati zahtjev za oslobođenjem. Danas ima 73 godine, a 41 je proveo u zatvoru.

Metod Trobec, Slovenac koji je od 1975. do 1978. ubio 5 žena i spalio ih u krušnoj peći. Prvo bi se s njima upoznao i sprijateljio, potom odvezao doma i spalio. Policija nije sumnjala na ubojstva i on ne bi bio otkriven da nije ostavio papirić sa svojim imenom i brojem jednoj od žena. 2014. bi bio na slobodi da se nije ubio.

Peterostruko ubojstvo prošle godine u Puli. Čovjek je ubio petero članova svoje obitelji: oca, brata, njegovu suprugu, nećaka i nećakinju. Ubio ih je pucajući iz pištolja kojeg je ilegalno posjedovao.

2006. godina - troje mrtvih u Okučanima, pomahnitali dvadesettrogodišnjak bacao bombe i pucao u kafiću.

2002. godina - oboljeli od paranoidne psihoze ubio četiri člana svoje obitelji.

Slijedi li i Hrvatska u ubojstvima svjetski trend? Svake godine sve je više i više onih koji su poginuli mahom rukom duševnih bolesnika, mahom naizgled sasvim normalnih ljudi. Hoće li i kod nas stići vremena kada ćemo se, kao u SAD-u, okretati oko sebe prolazeći ulicama i strepiti? Ni naše ulice više nisu sigurne.

Prolazeći Rijekom u kasnim noćnim satima nije rijetkost vidjeti kako se na jednom uglu razbijaju boce, a u nekoj mračnoj uličici četvorica tuku nekog. Sve je to nasilje. A gdje nasilje nastaje, gdje nasilje prestaje? Na nasilje ne možemo odgovarati istom mjerom, moramo ga nekako sanirati, a to je u većini slučaja nemoguće. Kako stvoriti grad, državu, svijet s manje nasilja, manje mržnje, manje agresivnosti i manje ubojica?

Postaje li  Hrvatska  po nasilju sve sličnija Zapadu?

Neki su uvijek pokazivali znakove agresije, neprijateljskog raspoloženja, neki boluju od neke psihičke bolesti, imaju dosje; a neki su prosječni ljudi, prijateljskog osmijeha, uvijek spremni pomoći.

Što učiniti kada naizgled sasvim normalan mladić uzme u ruke pušku i počne pucati po prijateljima da bi kasnije rekao kako nije bio pri sebi?

Što činiti  kako bi se  smanjila agresivnost?  Moramo li se pomiriti s činjenicom da će se svakoga dana dogoditi nešto nepredvidivo i da ćemo se možda i mi jednoga dana naći u jednoj od takvih situacija koje stalno gledamo na televiziji i o kojima čitamo u novinama? Upravo su mediji ti koji ponajviše mogu utjecati na agresivnost osoba.

Prevladavajuće crne kronike  potiču, a širenje pravih kreativnih vrijednosti medija smanjuju agresivnost. A čini se da ovih pozitivnih vrijednosti u našem društvu ima sve manje.


Prijašnje kolumne:

- 'Chuck Norris je nokautirao državnu maturu'
- Prag – kraljevski grad kockarnica i piva

Komentari (0)