Svakome je u životu potreban uzor, svjetlo koje će pokazivati put u tmini trenutka u kojoj se nalazimo. Danas su takvi uzori potrebni više nego ikad, a u ovome svijetu teško ih je pronaći u drugim ljudima. Svjetla reflektora televizijskih kamera i fotoaparata više otkrivaju onu lošu, nego dobru stranu u nazovizvijezdama te postaju lažni uzori, čime, najčešće mlade ljude, vode u pogrešnom pravcu, još dublje u mračne životne kutke. Sveci su svojim životom potvrdili da mogu biti uzori za svoje suvremenike, ali i za sve one koji koračaju zemaljskom stazom godinama, stoljećima nakon njih. Od običnih, neznatnih ljudi, najčešće bez glumačke ili glazbene nadarenosti, male i velike ljude diljem svijeta trajno oduševljavaju svojim velikim srcem za druge, najčešće one na koje više nitko ne računa, koji za društvo kao i da ne postoje.
Jedan od najvećih uzora kojeg povijest ljudskog roda spominje zasigurno je sv. Franjo iz Asiza, sin bogatog trgovca, koji je spoznavši istinske vrijednosti življenja, u nadasve materijalnom i ratovima ispunjenom 13. stoljeću ostavio sve što je stekao do tada i krenuo novim putem, stazom dobra i ljubavi za svako stvorenje rođeno pod kapom nebeskom, od kamena do najsavršenijeg bića – čovjeka. Njegov životopisac navodi: «Kad je jahao nedaleko od Asiza, sreo je jednog gubavca. A jer je od gubavca mnogo zazirao, prisilio je samoga sebe, sjahao s konja, dao mu denar i poljubio ruku. Primivši od gubavca poljubac mira, ponovno je uzjahao konja i nastavio svoj put.
Otada je počeo sve više prezirati samoga sebe, dok nije uz pomoć Božje milosti prispio do potpune pobjede nad samim sobom. Nakon nekoliko dana uzeo je mnogo novaca i otišao u sklonište gubavaca. Sve ih je zajedno sabrao i svakom je pojedinom udijelio milostinju i poljubio ruku. Odlazeći odande, osjetio je kako se ono što mu prije bijaše odvratno, tj. vidjeti gubavce i dotaknuti ih, preobratilo u nasladu. Snagom Božje milosti postao je gubavcima blizak i prijatelj te je, kao što sam svjedoči u svojoj Oporuci, među njima boravio i ponizno ih posluživao.»Nedavno odlučih pogledati predstavu o životu sv. Vinka Paulskoga, još jednoga ljubitelja siromašnih, onih na rubu društva. Njegova je ljubav prema njima bila toliko jaka da je svojim djelima privlačio mnoge muževe i žene, mlade i stare, koji su odlučili činiti isto, slijedeći njegov primjer. Dio njih, članovi Udruge sv. Vinka, uprizorili su predstavu kojom su svakom od nas gledatelja dali na razmišljanje koliko od svog srca, vremena i imetka izdvajamo za druge, u djelatnoj ljubavi za one koji nemaju ni približno toliko toga kao mi, posebno kada je u pitanju pažnja i ljubav članova naših obitelji, prijatelja… Pod tim sam dojmom i razmišljanjem krenuo kući i na riječkom kolodvoru prošao pored gubavca našeg vremena, čovjeka neugledna, prljava, s bocom vina u ruci koji zaudara, ležeći u vlastitoj mokraći. Krenuo sam dalje, ali potom stao.
I sve je u meni govorilo da se vratim k njemu, nastojeći pobijediti sebe u otvaranju srca tom čovjeku kojeg svi najradije zaobilaze i preskakuju, zatvarajući oči pred ovom siluetom od čovjeka bez dostojanstva. Pobjeda je značila započeti razgovor s njime, a već sama želja za time uvelike je olakšala cjelokupnu situaciju i riječi su počele same od sebe teći. Gubavac ima čak i ime, Jakov, pa čudno da ga nije zaboravio koliko ga malo spominje drugima, jer nedostaje njihovih pitanja o njemu, nedostaje ispružene ruke ruci koja vapi za susretom s bratom čovjekom. Uz spoznaju o imenu bijah nagrađen nečim neprocjenjivim – Jakovljevim osmjehom, reakcijom srca koja je otjerala tugu i prazninu iz njegova pogleda te oživjela velike oči i mišiće na licu koji su razvili najljepšu zastavu koju čovjek krije na sebi, od uha do uha. Rodio se čovjek, Jakov, a nestala silueta bezimenog stvora. Čovjek koji leži u vlastitoj mokraći s bocom vina u ruci, odlučio je ustati.
U mračnom svijetu Jakova, jedna pružena ruka upalila je novo svjetlo za kojim Jakov želi krenuti. Prihvatio je smještaj u Prihvatilištu za beskućnike «Ruže sv. Franje» na Kozali te uz pomoć voditeljice i mladog redovnika stigao pred vrata raja. Čist krevet, hrana, voda za kupanje, odjeća i obuća. Svega toga Jakov dugo, predugo vremena nije vidio. To smo brzo shvatili kada se trebao otuširati i presvući, ali jednostavno, koliko se god trudio, nije se mogao skinuti. Odjeća je srasla s njegovim tijelom, mjesecima, a možda i godinama ne mijenjana, postala je dio Jakovljevog bića. Mladi redovnik odigrava jedino moguće – odlaže redovničko odijelo i gubavca odvodi pod tuš.
Poput poljupca sv. Franje duboko utisnutog u srce čovjeka patnika. Jakov okupan i presvučen ubrzo izlazi kao novi čovjek, sjeda za stol, večera, a potom i zasluženi odmor: topli krevet zamjenjuje hladni asfalt, glava na jastuku umjesto na kamenu, a ispruženo tijelo pod čistim plahtama, slika koju je do tada davno zaboravio. Iduće ujutro odlazi i do danas ga više nismo vidjeli. No, ipak, radost zbog susreta s Jakovom ostaje, bez obzira na završetak, bio on sretan ili manje sretan. Trenutak je važan, to je trenutak za vječnost, koji nije propušten, nije zaobiđen čovjek, već je ruka ispružena. Možda upravo sada Jakov traži ruku nekog od vas… Samo treba sići sa svoga konja, uzvišenog mjesta s kojeg gledamo na ljude, posebno one koji leže na tlu te pružiti ruku.
Prijašnje kolumne:
- Prva godina rada Prihvatilišta
- Ulične svjetiljke
- «Svatko može pružiti osmijeh i stisnuti ruku»
- Nemojte dopustiti da se ovo malo svjetlo ugasi
- Pomozimo «gubavcima naših dana»!
 |
