|
Sigurno ste svi pročitali u novinama o tragičnom slučaju koji se dogodio prošli tjedan kada je sudac Velimir Radošević na pravdi Božjoj ubio iz pištolja psića labradora. Zamislite što sve živom čovjeku prođe kroz glavu i što je sve živi čovjek u stanju napraviti... I zamislite tu scenu: priroda, prostranstvo, šuma, krenuli ste u šetnju sa svojom obitelji i s labradorićem, nigdje nikoga, pustili ste to malo stvorenje da se malo istrči, a kad tamo dođe „šerif", izvadi pištolj i pred vama i pred vlastitim maloljetnim djetetom, hladnokrvno upuca malog labradora...
Sama situacija u kojoj netko pored vas izvadi pištolj i počne pucati pa čak i da se radi o pucnju u zrak, ostavlja vas zaprepaštenima, a kamoli da netko ubije nedužno četveronožno stvorenje pored vas! I što je najgore, zamislite, radi se o vašem psu, o vašem mezimcu kojeg obožavate!
Da se to meni dogodilo sudac bi danas visio kao pršut nasred Korza!!!
Naravno, za sada nikome ništa... Ma daaa, malo se priča o nekim stegovnim postupcima, bla, bla , bla, ali vi svi dobro znate u kojoj mi državi živimo. Skoro bih radije imala državljanstvo Republike Pešćenice nego ove nam Banana Republike.
I tako je dragi nam „šerif" dao izjavu za novinare u kojoj kaže da nije htio ubiti psa već da se to slučajno dogodilo. Naime, krenuo je u šetnju sa svojom obitelji prema šumi, čuo je da su u blizini viđeni medvjedi te je zato, radi sigurnosti, uzeo pištolj, u slučaju napada medvjeda da se može obraniti i zaštititi svoju obitelj. Na tren se okrenuo i pogledao u nekom drugom pravcu i u tom trenutku ja začuo vrisak svoje kćeri koja je zapomagala jer ju je napala strašna „zvijer" (radi se o psiću labradoru, pasmina je poznata po iznimnoj inteligenciji i umiljatom karakteru, po tome što se ti psi obučavaju za pomoć slijepima te kao psi tragači... možete misliti o kakvoj se to „opasnoj zvijeri" radi) te je automatski, da obrani život vlastitog djeteta koje je bilo u strašnoj opasnosti (možete misliti... povraća mi se), izvadio pištolj i upucao „zvijer".
Valjda je sudac mislio da je to medvjed... Pa da, a što bi to drugo moglo biti??? Zlatne boje, četiri šape, maše repom i veseli se, razigrano trčkara... pa da ljudi moji, to je sigurno medvjed!!! Sudac niti ne zna kako medvjed izgleda, pa je valjda mislio da štogod da se pojavi u šumi ne može biti ništa drugo nego medvjed Brundo!!! Iz tog razloga sudac okinuo jedan metak i to pred vlastitim maloljetnim djetetom! Sva sreća da nije upucao i dijete... to se vrlo lako moglo dogoditi... a tek traume kojima je izložio vlastito dijete... Ne bih komentirala...
Užas!!! Nemam riječi! Bahati, umišljeni i zadrti sudac! Tko zna kakvi su nam tek kriminalci kad su nam suci takvi!!!
Ne mogu niti zamisliti što bih ja učinila da se sve to meni dogodilo, mislim da danas niti ja niti sudac ne bismo bili živi...
Prije pet godina moj je tata otišavši po „špežu" i domaća jaja koja se prodaju kod opatijske veterinarske stanice, došao kući, umjesto s jajima, s psićem, malim smeđim mješancem od samo 2 mjeseca...
Moja mama je naravno poludjela: „Ti nisi normalan, mi živimo u stanu, tko će čistiti za psom, mi nemamo vremena za psa, pas će obavljati „piš pauzu" gdje stigne, ti nisi normalan, pravo muško, pošaljem te po „špežu", a ti se vratiš s psom... i još je i ženka... pooooooooluuuuuudjet ćuuuuuuuu!!!".
I tako ja moja mama šizila par dana... sve dok joj se Buba nije počela zavlačiti pod kožu... Bubica je bila tako dobra, tako mirna, pametna, sve je naučila u kratkom vremenu. Istina je da bi tu i tamo malo „zabrljala", ali brzo je naučila da se neke stvari rade samo vani... Ima mnogo muškaraca koji ni dan danas nisu naučili da treba piškiti u wc školjku a ne po wc daski i oko nje...
Ubrzo je Buba počela spavati s mojim roditeljima u krevetu... ubrzo je Buba skoro i tatu zamijenila, malo mu je falilo da ne završi permanentno na kauču.
Uglavnom, malo četveronožno stvorenje nam se svima zavuklo pod kožu i obožavamo je. Toliko je pametna da se neki put i zapitate je li moguće da je vaš pas pametniji od mnogih ljudi s kojima se susrećete svakodnevno... Vrlo moguće...
Ali sigurno je da vam se nitko ne raduje kao i vaš pas... ma sreći nema kraja kad Buba čuje zvuk mog automobila. Izbezumi se, skače pola metra u zrak, laje, slini, dahće... joj... jednog dana će je strefiti infarkt od veselja. Ali ipak, mog tatu voli najviše (i on nju), ipak ju je on udomio te on slovi za njenog „vođu čopora"!!!
Ljubavi između tate i psa nema kraja, to je više od obožavanja! Svaki put kad se tata vrati iz neke kupovine, poklon za Bubu nikako ne izostane, da ne kažem da kada se ide u šoping u Trst, tata provede pola dana u specijaliziranom dućanu za kućne ljubimce te bira posebne ogrlice ukrašene raznoraznim šljokicama. Buba ima cijelu kolekciju najmodernijih kožnih ogrlica u svim bojama. Kad tata nosi crvenu majicu i Buba ima crvenu ogrlicu, kad se on obuče u plavo i Buba mora biti u istoj nijansi. Uglavnom, za poludjeti!!!
Ali tko nema životinju ne zna koliko se to stvorenje može voljeti i koliko ti ljubavi može dati. Pas daje bezuvjetnu ljubav svom gazdi i tu nema greške! Nema loše životinje, nema lošeg psa. Ima loših ljudi i loših gazdi.
Dobar vlasnik životinje ne može biti svatko.
Volite životinje i štitite ih jer one to zaslužuju!!!
Prijašnje kolumne:
- Glumci se dovukli u Opatiju
- Savršeni muškarac
- Pritisak
- Stereotipi
- Kronplatz
- Đir
- Ženski izlazak
 |
