Krajem prošloga mjeseca završena je tri i pol godišnja intendantura Mani Gotovac u riječkome HNK. Kako je ovisnost o početnim uvjetima sustava osjetljiva, tako je već i sama ideja o dolasku Mani Gotovac na čelo riječkog HNK determinirala promjene u dotadašnjemu radu. (Ne)očekivan udarac izvana promijenio je režim rada ustajaloga sustava. Već prije početka službenoga početka rada mišljenja, stavovi i ideje oko Mani Gotovac započeli su bifurkacijske sljedove.
Dok se u gradu stvarala pozitivna klima među pučanstvom, zahvaljujući medijima, unutar same Kuće zavladao je stanoviti sindrom, započela su nezadovoljstva, koja su se kasnije očitovala na proizvodima Kazališta. Nepobitna jest činjenica kako je Mani Gotovac u prvim tjednima snažno djelovala ne samo na Kazalište, već i na samu Rijeku. Ponovno se, fraktalno, stvarala iskušana atmosfera koju su generirali projekti poput Vježbanja života ili Kiss me Kate. Slijedećih sezona takav intenzitet je slabio, a atmosfera oko Kazališta pretvarala se u već isprobanu i manje zabavnu igračku, sve do posljednje predstave Gospoda Glembajevi.
Utjecaj na grad najbolje se očitovao u novom meniju, novom koktelu ili pak novom kafiću svi odreda nazvani Karolina riječka. Bljedunjava predstava po mnogočemu drugačija, ali samo na razini Rijeke, iskazala je menadžerske sposobnosti Mani Gotovac, njenu snagu u pokretanju izrazito trome riječke publike. Tako ste ispred kazališta mogli čuti gledatelje koji su se hvalili kako su posljednji put bili na nekoj priredbi u Pionirskom kazalištu, a mnogi su prvi puta pohodili polja umjetničkih plodova. Za takve pohode kazališnim draguljima, naravno onim lažnim, zasigurno je bio zaslužan i odabir Severine Vučković u naslovnoj ulozi. Gotovo vizionarski Mani je Gotovac dodijelila ulogu Karoline Belinić Severini, koja joj se fraktalno preslikala u realnost nekoliko mjeseci kasnije, samo u filmskom mediju. Sličnu je sliku izazvala i najkvalitetnija predstava u mandatu Mani Gotovac: Gospoda Glembajevi. Ovaj put publika je zvala blagajnu kazališta i raspitivala se ulazi li se na balkon izvana ili iznutra zgrade.
Karolinu riječku možemo sagledati kao interdisciplinarni projekt unutar discipline u kojemu baš discipline nije bilo. Nositelj projekta bila je drama Kazališta, a upravo je interdisciplinarnost prvi put pokazala na sindrom koji se do tada skrivao unutar kuće. Najbolji u predstavi bio je orkestar predvođen izvrsnom glumom dirigenta Alana Bjelinskog, zbor opere nije uspio dalje od karikature što je matematički, ali ne i prirodno precizno u svojoj matrici Lary Zappia uspio pozitivno iskoristiti. Ansambl baleta već je tada dao naslutiti kako je sposoban i za domete drugačije nego li i one klasične. Najlošijom i uvjerljivo najgorom kreacijom bio je upravo dramski ansambl (osim izuzetaka, poput Olivere Baljak). Tako je sindrom dobra ideja - loša realizacija postao fraktalna karakteristika koja se provlačila sezonama.
Već slijedeći projekt, novo područje - opera, fraktalna situacija. Suvremeniji pristup stvaranju Mani Gotovac odlučila je provesti kroz sve razine što je predstavljalo osvježenje u dotadašnjem radu Kazališta. Izvedba Nabuccoa predstavljena je u futurističkim kostimima, simboličkim matematičkim likovima i tijelima, zanimljivom režijom i preciznim mizanscenom. Zbor opere trebao je na sceni formirati različite simboličke ključeve, oblike i ritmičke pokretne slike koji su samu operu trebali dograditi u drugačijem, univerzalnom poimanju. Na žalost, zbor opere nije dorastao zadatku i vješto je upropastio dobru ideju. Nestrpljivo stajanje na sceni, nemogućnost mirovanja, nekontrolirano pomicanje glavom što je uzrokovalo pomicanje kružnih plastičnih 'šešira' pa pritom i promjenu cjelokupnoga vizualnoga dojma, međusobno šaputanje i signaliziranje, nemogućnost zajedničkoga koračanja pri brzini od 3 km/h i niz drugih diletantsko neprofesionalnih gesti na sceni, ponovno su lošom realizacijom umanjili vrijednost ideje.
Konstanta neprofesionalnoga odnosa nastavljana je i kroz druge projekte. Izgubljeni u prijevodu u Hamletu, biseri opernoga zbora ponovno napadaju u Turčinu u Italiji i niti jedna planirana baletna premijera u prvoj sezoni rada. Kao reakcija na veću količinu rada pojavile su se stanovite priče usmjerene protiv Mani Gotovac. Prvobitno su najviše dopirale iz samoga HNK, a potom putem utabanih novinarskih kanala, neka su mišljenja kanalizirana i do javnosti putem riječkih omiljenih medija, što novinskih, što radijskih. Primjedbe su se odnosile na škrtost, bezobzirnost, čak tiraniju, pritiske, nerazumijevanje. No reakciju djelatnika potrebno je sagledati u širemu kontekstu, kao i djelovanje Mani Gotovac na sredinu u kojoj se nalazi. Ponovno nalazimo fraktalne uzorke. Reakcija jest uzrokovana promjenom koju može uzrokovati i lepet leptirovog krila. Mani Gotovac postavila je (lepet) više kriterije na organizaciju, odnosno rad i učinkovitost. Mnogim je umjetnicima, tehničkom osoblju i razno raznim majstorima, do tada, učinkovitost bila nepoznanica. Kako nisu uspjeli riješiti im postavljenu jednadžbu, jer vjerojatno nisu bili na satu matematike u osnovnoj školi kada se ta lekcija radila, nisu mogli priznati i pokazati neznanje. Neznanje i veća količina rada stvorili su problem kod mnogih uljuljanih u riječku kazališnu 'svakogodnicu'. Stil Mani Gotovac, za mnoge joj suradnike iritativan, katalizatorski djeluje na okolinu što uzrokuje fraktalne slike gdje god se gđa. Gotovac pojavi.
Osim reakcija na novo, netrpeljivost prema Mani Gotovac, u jednoj sasvim osobitoj epizodi, iskazana je neutemeljenom pretpostavkom nacionalne osnove. Sandro Damiani, tada ravnatelj talijanske drame, je i prije ustoličenja nove intendantice istupao protiv Mani Gotovac u medijima i već je tada bilo jasno kako se takav odnos može samo rascvjetati. Osobni stavovi nadvili su se nad profesionalne i obje su se strane podvučene taštinom uvukle u beskorisnu prepisku putem medija. Tako je smiješno bilo čitati o trzajućim alegoričnim argumentima Sandra Damianija ili pak otvorenom pismu Mani Gotovac premijeru. Poput dječje igre s pregrštom neozbiljnosti stvar je dotjerana do suda.
Riječko kulturno ljeto još je jedna inovacija potekla s vrela Mani Gotovac. I ponovno bifurkacijsko fraktalna dvojakost. Manifestacija je zasigurno novi uređaj u metrici kulture grada, ali je istovremeno manje kompleksan, čak blijed, fraktalni recept splitskoga kulturnoga ljeta. Svega pomalo. Koncerata, opere i drame, najviše u produkciji domaćega HNK i gdjegod koji skandal. Riječko je kulturno ljeto tako pomoglo u fijasku Nabuccoa na opatijskoj ljetnoj pozornici zbog izrazito maloga broja prodanih karata, jer su navodno svi nahrlili vidjeti taj uradak u Rijeku...
I tako su se nizale, predstave, opere, baleti, samoslično i uglavnom nezanimljivo, uz pokoji dobar uradak. Relativno najbolji napredak načinio je baletni ansambl, ali vjerojatno iz nužnosti, a manje iz promišljenosti. Kako unutar baletnoga ansambla gotovo da i nema plesača s kojima bi se postavio bilo koji klasični balet, mudro je bilo odlučiti okrenuti se suvremenome izrazu. Sve baletne premijere više nalikuju produkciji suvremene plesne grupe, što je zasigurno bolje i za same izvođače, ali i za riječku publiku. Ovakav odabir Mani Gotovac pokazao se mudrim, za razliku od opere i drame, gdje se nedostaci ansambala nisu mogli skriti.
Što je zapravo učinila Mani Gotovac?
Kako je i sama izjavila, prva četiri slova u riječi manipulacija čine njezino ime. Upotrijebila je najbolji mogući izbor - manipulaciju, i to najviše medija, kako bi kazalište pomakla prema žarištu pažnje i komercijalnim učincima pretvorila minus na računu u plus. Vještim prezentiranjem učinila je od riječkoga HNK drugačiju sliku za vrijeme svojega mandata, vješto je upakirala i podastrla javnosti. Načelno se u tromoj, reliktnoj, zastarjeloj proizvodnji nije mnogo promijenilo. Najvažniji kotačići, glumci, izvođači, pjevači i plesači, većinom su uglavnom nepopravljivi: mehanički radnici koji tumaraju scenom bez umjetničkoga zanimanja i upropaštavaju dobre ideje. Nekoliko dobrih redatelja i nekoliko dobrih glumaca, uspješno poklopljenih u ponekom projektu ipak je iznjedrilo nekoliko umjetničkih dragulja. Primjer manipulativnoga stvaranja bolje slike vidimo i u nabrajanju čak 65 osvojenih nagrada u mandatu Mani Gotovac. Izuzmemo li 26 nagrada (više od trećine nabrojanih) koje je Kazalište dodijelilo samome sebi za kojekakva najbolja ostvarenja, potom 10 nagrada Primorsko-goranske županije za unapređivanje kvalitete kulturnoga stvaralaštva i 4 nagrade Grada Rijeke što za vrhunska glumačka ostvarenja što za životno djelo dolazimo do 21 festivalske nagrade što za mandat čini 1.3125 nagrade po ansamblu po godini. Taj matematički podatak ukazuje na istinski drugačiju kvalitetu nego li onu prikazane slikom.
Ipak, u svoj toj akrobatici Mani Gotovac hrabro se usudila postaviti nekoliko izuzetno zanimljivih i kvalitetnih produkcija. Grčevito je ukazala kako se još uvijek, na neki način, može ukazati na umjetnost i kazalište koje u svome zastarjelom, prošlotisućljetnom obliku suviše brzo odumire. Najvjerojatnije je riječkome HNK utkala novi impuls koji bi ga mogao odmaknuti od pretvaranja u uspavanu ljepoticu. I zasigurno nije bila prvi intendant koji je krivo vagao, ali je konačnu korist usmjerila na kazalište i samu umjetnost.
Prijašnje kolumne:
- Gospoda Glembajevi
 |
