|
Već dvije tisuće godina, od Aristotela, preko Newtona do Einsteina, nekada filozofija prirode, danas destilat, fizika, generira znanja koja oblikuju našu sliku o svijetu, onu racionalnu, pa i našu spoznajnu. Od prvobitnog isključivo promatranja (Aristotel), Newton je uveo koncept apsolutnoga prostora i vremena i dogradnje postojećih znanja novima. Posljedica su bile industrijske revolucije, pa različita razdoblja umjetnosti. Takva slika o svijetu narušava se relativnošću (Einstein) koja ubrzava razvoj čovječanstva, dovodi i do novih dimenzija ratovanja (atomska bomba). Posljednji uzrok promjene paradigme jest kvantna fizika. I kada je god ljudsko društvo bilo u najgorim dekadencijama, ratovima i propastima, samo jedna disciplina nije tonula, već je, naprotiv, napredovala – fizika. Osim razvoja informacijsko – informatičke tehnologije, koja svakodnevno mijenja naše življenje, kvantna fizika uvodi nove činjenice na polju filozofske teorije spoznaje. Novu sliku o svijetu, čime se bavi i kazalište.
Kvantna fizika ukazuje na problem ograničenja najosnovnijih pojmova pomoću kojih opisujemo svijet, nužnost oblikovanja jednoznačne poruke, jednoznačnoga, razumljivog izražavanja iskustva jezikom kojime se služimo. Svjesnost odabira spoznajnoga pristupa, kao stvari subjekta, novina je koja bitno mijenja sliku o svijetu. Duševna stanja kod introspekcije, također su situacijske pojave. Vezane su za uspostavljanje granica između subjekta introspekcije i sadržaja svijesti. Očitovanje slobodne volje, kao i sve reakcije živog organizma, također je situacijska pojava. Komplementarnost, do tada međusobno isključivih spoznaja, ujedinjuje se novi koncept nesjedinjljivoga znanja i kao takva uzrokuje daljnji napredak društva.
Gdje je tu kazalište? Neke postavke mogle su se vidjeti na prošlogodišnjem Međunarodnome festivalu malih scena, u Rijeci, što zbog koncentrata kazališnih predstava, što zbog odabira selektora kroz temu psihologije izoliranih mikrosvjetova, teme koja se nastavlja propitivati i ove godine, što zbog poznatih, interaktivnih i živahnih Okruglih stolova. Osvrnut ću se na samo dva aspekta u kontekstu kvantne fizike: riječ i spoznaja.
Festival je u više predstava potaknuo propitivanje problema jezika, riječi, rečenice i izražavanja. Jezik se, kao ograničavajućega sredstva slobode, pretpostavlja u predstavi Kaspar, Slovenskoga mladinskog gledališča iz Ljubljane. Kaspar, kojega loše interpretira Ivan Peternelj, robotskim nesvjesnim kretnjama, te nesumjerljivim glumačkim izrazom, kao utjelovljenje potpune praznine, iz slike uobičajenoga, ne poznavajući riječi, nađe se u zajednici koja ga oblikuje i manipulira upravo koristeći jezik – govor, utječući na njegovu slobodu i svijest što ga u konačnici ograničava. Doživljaj svijeta ovdje je prikazan kroz ljudski, tjelesno svjestan, način obuhvaćen našim svakodnevnim jezikom kojim priopćavamo iskustva. Širi kontekst ove predstave, kao nadskup, nastavio u razno raznim objašnjavanjima neobjašnjivog altruističkoga stanja glavnoga lika na okruglim stolovima. I upravo objašnjavanje, ne samo ove predstave, odvija se izvan ograničenja medija putem kojega su se prikupile informacije – teatra uopće.
U mnogim predstavama su se pokret, ples, slika, skulptura, likovnost koristili kao izražajno sredstvo koje je prenosilo poruke gledateljima (Sclavi, Praška Farma u pećini – najbolja predstava u cjelini prema stručnom ocjenjivačkom sudu; Dom Bernarde Albe, skupine Elene Panayotove iz Sofije; Zločin na kozjem otoku, Talijanske drame, HNK Rijeka – nagrade za najbolju scenografiju, glazbu i mladu glumicu). Odbacujući riječ, odbacili su i zrcaljenje ograničenja koje prenosi jezik, riječ i rečenica koji su u funkciji medija opisivanja zbilje zadani našom pozicijom opisivača svijeta i kao takvi sami ograničavaju spoznaju.
Takvim promišljanjima dodatno se uočava nemogućnost oblikovanja jednoznačne poruke, jednoznačnoga razumljivog izražavanja iskustva. Sveukupna različitost u opisivanju iskustva, koja se mogla vidjeti i u razgovorima nakon predstava, bila je sve samo ne jednoznačna.
Upravo su predstave s manje teksta ukazale na možebitnu novu spoznaju o biti kazališta danas.
Na bitnost teksta upućuje samo jedna predstava na ovome festivalu: Helverova noć, u izvedbi Kamernoga teatra iz Sarajeva. Ništa posebno u izvedbenome smislu, s još jednom temom iz opterećujuće prošlosti i ljudske gluposti izvedba je izazvala neopisivo jake emocije koje su se očitovale u plakanju velikoga broja gledatelja. Uzrok tomu se tekst u spoju s glumačkim interpretacijama Mirjane Karanović i Ermina Brave koji su i dobitnici nagrada za najbolju žensku, odnosno mušku ulogu. Bitnost takvoga poticanja očituje se i u nagrađivanju ove predstave, kao najbolje, od strane publike.
No postavlja se pitanje pravednosti dodjeljivanja nagrade publike. Ista se dodjeljuje temeljem srednje ocjene publike. Problem je taj što svaka predstava ima različit, ne reprezentativan uzorak gledatelja, od gotovo sto do više stotina. Različite predstave ocjenjuje većinom različita struktura publike. Uvjerljivost nagradi moglo bi biti glasanje samo onih gledatelja koji su pogledala sve predstave (na festivalu se prodaju kompleti ulaznica) i to nakon posljednje predstave.
Jedna od odrednica koja se mogla iščitati kroz promišljanje kazališta, a naročito kroz diskusije nakon predstava, jest ona o nužnosti ukazivanja na društvenu zbilju, kritiziranja stanja, uočavanje problema, sve kroz stanoviti odmak, vanjsku verifikaciju od strane teatra, što je u današnjemu spoznajnome kontekstu zastarjelo.
Upućivanje na sveobuhvatne trivijalnosti i bezvrijednosti ukazivala je predstava Vrata do…Rene Medvešeka u izvedbi ZKM-a iz Zagreba. Predstava koja kritizira gotovo sve, pokazuje ljudsku prozirnost, u jednome se trenutku zatvara sama u sebe. Autor koji trenutno zazire od pokreta, jer smatra da teatar koji nema riječi nema što reći, stvara niz svakodnevnih situacija čije je vezivno tkivo upravo pokret i slike bez riječi. I završnu, upečatljivu scenu krasi upravo to što nema riječi. Nadalje, u ponekim su situacijama pojedini glumci potpuno prirodni, npr. u sceni kritike narodnjaka i gledatelju se čini kao da glume i nema, već da teže osobnome, dok kod pojedinih 'teških' monologa ipak je vidljivo glumljenje ili pak preglumljavanje. Takvim dijelovima, predstava postaje neuvjerljiva, postaje ono isto što i sama kritizira i što pokazuje – zatvoreni, altruistički, paradoksalno licemjerni sustav poput okoline o kojoj govori.
Političku dimenziju propitivala je predstava Marija Stuart – ubitačni casting, TART produkcije iz Stuttgarta koja je univerzalne teme moći ispreprela kroz vremenski kontinuum začinjenu neizostavnim sportom, kao pratiteljem politike i moći. Usporedno dok su se kraljice Elizabeta i Maria Stuart na sceni bavile golfom, ispred dvorane, pobornici HNK Rijeka (misli se na nogometni klub, a ne narodno kazalište!) slavili su pobjedu kupa. Na taj su se događaj obrušili mnogi na okruglome stolu, kritično, cinično, superiorno. Sport se inače spominjao tijekom više diskusija. Pobliže ako promatramo sustave kazalište – sport, uočavamo zapravo sličnost u ponašanju. Vjerojatno (je) i većina sportskih fanova ima(la) slična mišljenja manje vrijednosti o Festivalu i Teatru gledajući svoju predstavu, na svojoj pozornici. Dva komplementarna sustava su istovremeno blistala u svojoj punoj samosličnosti.
Problemima društvenog oblikovanja i modeliranja življenja kroz sveprisutne varijante reality show programa, bavila se predstava Hodnik, SNG iz Ljubljane, koja je istaknula još jednu samosličnost. Težnja da se dospije do ulaznica za reality show ekvivalentna je onoj težnji ulaznicama za ovaj festival. Usprkos proširenju gledališta Festivalske predstave vidjelo je oko 0,65% populacije koja gravitira Rijeci, a kada bi ista publika odgledala sve predstave, ta 'pokrivenost' bi bila 0,1%, što otvara nove dimenzije kojima se neću baviti.
Gledanje Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja, HKD Teatra iz Rijeke potaknulo je diskusije o bezvremenosti i sveprisutnosti Mrduša i Bukara. Svevremenska prisutnost lokalnih i inih moćnika, njihovo neupitno oblikovanje okoline, ideologije i svijesti iz konteksta komunističkoga razdoblja, preslikana je u današnjicu, na neke druge, lokalne i globalne oblikovaljatelje, ali, vjerojatno, na neka buduća vremena. Fascinantan Brešanov univerzalni predložak ima sposobnost poticanja kreativnog, umjetničkoga stvaranja novih djela.
Zamislite dramski predložak i uprizorenje po istome:
Ministarstvo gospodarstva sufinancira obrte koji se bave šljivarstvom. Voditelj sektora Šljivarstvo organizira komisiju koja treba odlučiti o financiranju pojedinih obrta. Predsjednica komisije je, osim poslovno i osobno isprepletena s vlasnikom obrta Plava šljiva koji organizira natjecanje u izradi šljivovice. Isto natjecanje, kao i obrt Plava šljiva, dobiva obilata financijska sredstva od komisije na uštrb drugih obrta koji odlaze u stečaj. Na istom natjecanju, predsjednica komisije dobiva nagradu, a u žiriju je i jedan drugi član komisije koja dodjeljuje financijska sredstva. Pritom je voditelj sektora Ministarstva koordinator natjecanja.... Kakve bi se rasprave mogle odvijati nakon gledanja predstave s ovakvim predloškom, koje progovaraju o našoj svakodnevici?
Ova je predstava u cjelokupnome kontekstu Festivala pokazala duboku involviranost i intrističnost kazališta u najdublje političke pore društvenog oblikovanja te potpunu nelogičnost, nemogućnost i neizvedivost u vanjskome verificiranju i progovaranju kazališta o bilo kakvome zbivanju, kao što je i naglasila sijamsku simbiotičnost teatara i onoga o čemu teatar progovara.
Političko društvenim temama bavile su se i predstave Žaba, D. Mihanovićeva teatra ITD iz Zagreba s neuvjerljivim Sretenom Mokrovićem i upečatljivim i glumački dominantnim Franjom Dijakom te Skakavci, B. Srbljanović, Jugoslavenskoga dramskog pozorišta iz Beograda. Bljedunjava predstava djelovala je poput teleportiranog iščašenja iz nekoga drugog filma, pojavila se na kraju festivala i odigrala na velikoj sceni.
Na velikoj sceni odigrana je i Rotšildova violina, A. P. Čehova Teatar mladoga gledatelja iz Moskve s naglašeno dobrim oblikovanjem rasvjete i osvjetljenja. Simbolička višeznačnost scenskih objekata: istovremenost mrtvačkoga sanduka i broda, plovila npr.; različite dimenzije scenografije: ljesovi, grad, barke…; rascjepkanost izgovorenoga teksta u prvom i trećemu licu pokazali su istovremenu kompaktnu povezanost svih dimenzija umjetničkoga djela koje se odvijalo na sceni (režija Kama Ginkas) i dimenzija koje su se odvijale oko festivala. Dodatno, dvije potonje predstave odigrane na velikoj sceni, pokazale su nove dimenzije Festivala malih scena.
Nakon svih odgledanih predstava postavlja se pitanje, koja je uloga kazališta danas? Zbog implementacije u sustav koji opisuje i promišlja, te zbog korištenja jezika kao sredstva koje u teatru uzrokuje višeznačnosti, ne može, prema datostima prirode doprinositi dogradnji znanja. Prema tome niti ukupnome korpusu činjenica i istina, a prema tome niti spoznaji. Kao takvo, kazalište je najudaljenije od postavka spoznavanja kojima se aktivno bavi. Potrebno je odmaknuti se u komplementarno stanje.
Pokret se, kao izražajno sredstvo, pokazao kao najzanimljiviji u percepciji predstava. Tako je predstava tjelesnoga teatra s pjevanjem, Sclavi izuzetno dobro prihvaćena od strane publike, dugotrajnim pljeskom i gotovo najvišom ocjenom. Ansambla u kojemu nisu svi profesionalci i u kojemu je riječ najudaljenije izražajno sredstvo. Takvo prihvaćanje kod publike otvara nove dimenzije u stručnome, profesionalnome percipiranju kazališta. Slika i pokret, kao najbolji elementi, naglašeni su i u mnogim drugim predstavama koji uzrokuju emocije, stanja, osjećanja. I kao takav, odmaknut od pretencioznosti, raznih slojevitih raščlambi viđenoga, apsolutnom istinitome tumačenju, diskusijama i ostalim nepotrebnostima, kazalište se otkriva kao sredstvo poticanja osjećaja, kreacije, potpunosti i jednostavno ljepote.
I ništa više – niti manje.
Svi ovi primjeri pokazuju kako kazalište nije odmaknuto, nije izostavljeno, od subjekta svojeg istraživanja. Ne može samo govoriti o zbilji. Ono je poput uređaja koji bilježi neku pojavu, svaki je pak gledatelj također poput uređaja (mikroskopa npr.) koji uočava pojavu. I kako je svaki uređaj drugačiji, tako je i svako opažanje. ali pritom postaje i samo predmet izravnog opisivanja jer utječe na isto. U tome kontekstu promišljanje se odnosi i na samo kazalište. Ne može biti toliko pretenciozno samo izdvojeno, udaljeno, nedodirljivo, kakvima se postavlja. Jer kao takvo postaje izolirano samo u sebe, komplementarno sa svakim drugim ekvivalentnim sustavom i nije ništa bolje, niti lošije, poput nogometaša i njihove publike koji su tih istih dana imali svoj 'festival'.
S druge pak strane percepcija svakoga konzumenta kazališta jest drugačija, multiznačajna i potpuno različita. Sukladno suvremenoj teoriji spoznaje, a promatrajući kroz aspekte kvantne fizike funkcija ukazivanja na zbilju u opreci je s jednostavnom jednoznačnošću koja doprinosi novom kvantumu znanja, spoznavanja i napredovanja. Kazalište kao takvo, (jer nužno ga je mijenjati), najudaljenija jest točka koja doprinosi spoznaji, znaju i napretku. I ekvivalentno tomu, kao takvo, postaje potpuno nepotrebno. Disciplina za pojedinu skupinu. Elitistička konklava (analogon 0,1%) beskrajnoga, opterećujećeg, nepotrebnog, cikličkog, rasplinujućeg, energeijski istrošenog i izgubljenoga raspravljanja na što izravno upućuje ovaj Festival.
Jovan Ćirilov, izbornik BITEF festivala, izjavio je da je uloga umjetnosti ta da nas teatar dovede na rub katastrofe. Ne samo da je već doveden, već je u nekim svojim segmentima teatar i sam postao katastrofa – potpuno iskrivljeno izobličena Igra nekim okoštalim, otpornim, plastičnim perlama. Sama Mani Gotovac, intendantica riječkoga nacionalnog kazališta, u jednoj od diskusija, je izjavila kako su rijetki trenuci u našemu životu kada kazalište ima smisao.
Prošlogodišnji koncentrat takvih komplementarnosti, Međunarodnoga festivala malih scena, ukazao je na svu punoću Apsurda teatara. Kakve će nam spoznaje donijeti slijedeći festival uvidjet ćemo već idući tjedan.
Prijašnje kolumne:
- Mani Gotovac – intendantura
- Gospoda Glembajevi
 |
