Rijeka je vrlo zanimljiv grad. Nedovoljno velik da bi u bilo kojoj branši iznjedrio konkurenciju, ali zato pogodan za uočavanje samosličnosti u svim različitostima. Nažalost, onu uskoograničenu, linearnu, kulturološku, obrazovnu, znanstvenu, sportsku i inu klaustrofobičnu samodovoljnu grupaciju, dobro učahurenu i zaštićenu u nekom obliku. Promatramo li kazališni krug, znanstveni, obrazovni, filmski... svi su zapravo isti. U suštini nerazvojni. Poput usporednih svijesti koje vrtoglavo egzistiraju, ali kojih se ne možemo dotaći. Jer koji k.... uopće znamo?
Riječka je publika imala prilike pogledati cjelovečernji dokumentarno-igrani-animirani film Koji k…. uopće znamo!? Film koji je imao svoj ‚trnovit’ trogodišnji put o potpune ignorancije do svjetske slave te se pretvorio u peti dokumentarac po ukupnim prihodima u povijesti SAD, s više od 12 milijuna dolara u prodanim ulaznicama. Film kazuje o ograničenosti vlastitoga razmišljanja, o paradoksalnome ograničavanju života u nepredvidivom Svemiru beskonačnih mogućnosti. Zasnovan je na novim znanjima koje donosi kvantna fizika, kao i njeni filozofski aspekti. Kvantna fizika paradigmatski mijenja zor, shvaćanje, svjetonazor i društvo u cjelini. U ovome filmu pokazani su samo fragmenti, dijelovi ove moćne teorije, na vrlo površnoj, plastičnoj razini. Ljudske spoznaje i znanje upravo predstavljaju ograničenja znanstvenicima da proniknu u dublje slojeve odgovora koje nude kvanti, ograničenje na koje se ukazuje u ovome filmu. Ograničenje osobne misli i svijesti uvjetuje naše živote. Ipak, nudi dijelom otvorena vrata o pitanjima biti stvarnosti i mijenjanja prirode stvarnosti.
Iako pokušava govoriti o novome i drukčijem, sam se film urušava u robovanje ograničenosti. Pretenciozno se upušta u spajanje, suradnju, izjednačavanje duhovnosti i misli, religije i znanosti. Bitni su festivali, dugotrajno prikazivanja, zarada od ulaznica, povijesni rekordi... I takvi podaci utječu na sam život filma. Filmovi u kinima nisu baš posjećeni u Rijeci. Publika je uglavnom nezainteresirana, sve dok netko drugi ne ukaže kako je neki film dobar. Tuđa misao, tuđa ideja, drugi komentar, dobra reklama, mamac i ukaz utjecali su i na povećanje prodaje kino ulaznica u Rijeci. Toliko o vlastitim mislima, osobnome utjecaju jer koji k.... uopće znamo?
U Rijeci se održao i Festival znanosti prvotna kreacija koja se vremenom pretvara u kreaturu. Festival bi trebao biti svetkovina ili svečanost, odnosno periodična manifestacija umjetničkih dosega. Festivali su uobičajeno natjecateljskoga karaktera. Tko se ovdje natječe ne zna se. Kada se nešto zove festival, za očekivati je da svake godine donosi novo, drugačije, progresivnije. No, kako to obično biva kod nas, nakon početnoga entuzijazma, dobre ideje, sve nekako eksponencijalno utrne, pretvori se u uobičajenu, ograničenu, monotonu i jednoličnu stvarnost. Festival znanosti veliki dio programa reprizira. Tako godinama možemo vidjeti u programu Priču o zlatnome rezu. Prije tri godine učenici su mogli čuti o Strujanju fluida koji su evoluirali, poput pokemona, u Priču o strujanju. Priča o zraku je godinama pak ista, poput Pikachua, koji je odlučio ne evoluirati. Ravnoteža i težište tijekom godina se, nadasve kreativno, transformirala u Priču o ravnoteži. Pošalji SMS postao je Imaš SMS. U tradiciju inovativnoga ponavljanja ove godine uključuje se i Promatranje Sunca… i tako dalje, i tako bliže. Festival tako vremenom nalikuje na kolegij koji se ponavlja svake godine na fakultetu. Koliko su dotične radionice uvedene u nastavu nije poznato. Bitno je da se jednom godišnje demonstracijski prikažu.
Prezentatorice su danima na Korzu promovirale Festival. U razgovoru s njima mogli ste saznati kako je cijeli festival posvećen hrani. Na mnoga pitanja nisu mogle odgovoriti, ali zato su nevješto nudile na prodaju razno razne stvarčice. Punkt na Korzu je tako više nalikovao na prodajni kiosk, a ne informacijsko mjesto. No u programu se baš nije sve odnosilo na hranu, kako su tvrdile. Recimo predavanje Astronautika u službi otkrivanja planeta. Osim ako se na istima ne bi izgradile plantaže. Ili Poštanska marka s likom Andrije Mohorovičića, osim ako nije za jelo. Ili dio o torpedu, osim ako nije alat za ulov hrane, ili… tko zna? Ah, nitko nište ne zna. Krhko je znanje...
Kada se sve skupa zbroji i oduzme postavlja se što uopće znamo o ovome Festivalu? Bitno je stvoriti dojam, nešto samo nazvati, sadržaj vremenom nestaje. Tako se na anketi o ocjeni Festivala uviđa kako je uglavnom izvrstan, bez obzira što je ocjenjivanje započelo 5 dana prije početka samoga Festivala. Bitna je reklama, rekordi, broj posjetitelja, fotografije, protokoli. Tuđa misao, tuđa ideja, tuđi stav, drugi komentar, dobra reklama, mamac i ukaz utječu i na promjenu broja posjetitelja. Toliko o vlastitim mislima, osobnome utjecaju jer koji k.... uopće znamo?
U koprodukciji Muzičkog biennala Zagreb, Baleta HNK Ivana pl. Zajca i Baletto del Teatro di Torino, a nakon ovacijama ispraćene praizvedbe na otvorenju 24. muzičkog biennala u Zagrebu, u Rijeci je premijerno izveden balet: Igor Kuljerić i Heiner Goebbels TRI PJESME / THREE SONGS u koreografiji Matteoa Levaggia, najavljivanoga kao mladoga talijanskog koreografa, ali koji je već zvijezda. Nakon višegodišnjega napretka baleta HNK posljednja premijera djeluje razočaravajuće. Riječki balet zapravo i nema ansambl s kojim bi postavio klasične (bijele) balete. Toga su bili svjesni pa se nizom, više suvremeno plesnih predstava, balet pretvorio u kvalitetniju grupu koja je prikazala niz dobrih izvedbi i relativno najviše napredovao od bilo koje druge podgrupe Kazalište (obje drame ili opere). Stoga relativno klasična postavka Tri pjesme djelovala je kao više koraka unazad. Prva pjesma Koncert za marimbafon i orkestar Igora Kuljerića djelovala je poput neusklađenoga instrumenta, aritmičkih, zamarajućih ponavljanja klasično baletnih elemenata. U drugoj pjesmi, Song, također Igora Kuljerića sve je bilo zanimljivo dok je na sceni bio samo gudački kvartet. Najbolji dojam i scenski, i izvedbeni ostavila je treća pjesma Red Run Heinera Goebbelsa, koju vrijedi pogledati. Ples iza prozirne pregrade kojom teče voda, predimenzionirano fluorescentno koplje–klatno iznad plesačevih glava, kao i izvedba plesača gosta iz Torina Takashi Setoguchia donekle je spasila izvedbu.
Najavljivana kao senzacija, još i prije praizvedbe, samostalnim hvalospjevima tijekom vremena, bez obzira na rezultat izvedba je izazvala ovacije. Jer, bitna je reklama, rekordi, broj posjetitelja, fotografije, protokoli. Tuđa misao, tuđa ideja, drugi komentar, dobra reklama, mamac i ukaz utječu i na promjenu kvalitete djela. Toliko o vlastitim mislima, osobnome utjecaju jer koji k.... uopće znamo?
Prijašnje kolumne:
- Međunarodni festival malih scena – kvantno iščitavanje
- Mani Gotovac – intendantura
- Gospoda Glembajevi
 |
p.s. odlična kolumna