Neki dan sam se totalno iznervirala. Iznerviralo me natprosječno toplo vrijeme. Čas mi je toplo pa se preznojim, u hladu je friško pa se smrznem... Iznervirao me šef na poslu, iznervirala me teta u kemijskoj čistionici koja mi je totalno uništila najomiljeniji crni sako... Htjela sam je zadaviti! Joj, kad sam vidjela moj najdraži crni sako kupljen u Barceloni (a to itekako budi uspomene...) u veličini prenatal, znači veličina odgovara tek rođenoj bebi, para mi je krenula na uši. Počela sam se tresti.
«Ali znate... vi ste krivi... rekli ste da ga treba oprati ovako, a ne onako... i sad je gotovo... Ne možemo vam to refundirati... Žao nam je.»
I tako nakon nervoznog i ludog dana krenem svojoj kući. Naravno, taj dan sam radila i nešto duže pa sam kući stigla oko 8 navečer. Da bi stvar bila bolja kod kuće me čekala također neka «praonica», ali ovaj put sam dobila pranje mozga. Nešto sam skrivila pa sam čula svoga Boga. I tako kriva i pokunjena krenem pod tuš... Malo relaksacije će dobro doći, a kad tamo netko je greškom ugasio bojler i nema tople vode... Joooooj!!! A što sad??? Ići ću u krpe smrdljiva i prljava! Baš me briga...
Uskočim u svoju omiljenu pidžamu i bacim se u krevet. I nikako zaspati... Pa se vrtim na jednu stranu, pa na drugu, pa desno, pa lijevo, pa gore, pa dolje... I nikako zaspati... Pa uzmem časopis i buljim u sličice jer sam bila previše živčana da bih se koncentrirala na tekst... Listam, i listam, i listam, ali nikako da mi se počne spavati.
Kvragu i sve!
Navučem na sebe svoju ofucanu trenirku i najdraže Nike patike i krenem u šetnju oko kuće. I šećem, i šećem, i tako više od pola sata. Šećem samu sebe.
Čak mi se ni pas nije htio pridružiti u šetnji. Valjda je osjetio tu silnu napetost pa me je otkantao. I gledam ja u nebo, a kad tamo pun mjesec... Uh, koja lijepa panorama - zvjezdano nebo, pun mjesec... Skoro sam počela zavijati kao vuk.
I što sad??? Nakon sat vremena šetnje vratim se kući, uzmem ključeve od auta, pustim si dobru glazbu i odem se malo prođirati... Inače, u kriznim trenucima (kriznim što se živaca tiče) liječim se vožnjom. Ništa me ne može brže i kvalitetnije smiriti od vožnje.
Zaputim prema Opatiji, pa Ičićima, pa Iki, Lovranu sve dok nisam došla do vidikovca iznad Plomina. Opppppaaaaa! Toliko sam se zadubila sama u svoje misli da nisam ni skužila koliko sam se zapravo daleko vozila. Tamo sam malo stala, udahnula zraka, uživala u prekrasnom pogledu, razmišljala o ljepoti prirode i sličnim temama i krenula natrag.
Na putu natrag upali mi se u autu lampica na kontrolnoj tabli s njemačkim tekstom «Bitte tanken»!!!
Ča još te i tankat moram???!!! A već je ponoć prošla... Imam benzina taman do kuće, ali kad se već vozim skoknut ću do OMV-a do Vrata Jadrana na zaobilaznici i natankati. Sva sreća da sam u jakni našla nešto novaca jer sam, naravno, u noćnu vožnju krenula bez ičega, bez novčanika, dokumenata. Ah, klasika...
I tako, nakon skoro sat vremena dubokog razmišljanja o životu, sreći, ljubavi, prijateljstvu, plaći, šefu stigla sam na benzinsku postaju.
Naravno, tko će u jedan i pol iza ponoći biti na benzinskoj postaji, nego ja i kamiondžije.
I ja se žalim da me muškarci ne kontaju. Baš sam lažljivica! Jedan kamiondžija mi je čak dobacio: «Hej mala, đe si zalutala? Jesi li za pivicu?» Kad je to izrekao, okrenuo mi je leđa, izvadio svog najdražeg prijatelja te se dobro pomokrio pored kamiona, a sva sreća da je 10 metara od njega natpis WC!!!
Draže je u prirodi... Ja to razumijem...
Jedino što mi nije jasno zašto ti muškarci uvijek obavljaju nuždu (mislim ovu kraću) na nekom vidljivom mjestu?! Stanu uz cestu, skinu hlače i kulerski se popišaju gdje ih je volja. Ne daj Bože da i ovu «opsežniju» nuždu ne obavljaju na isti način...
Uglavnom, nakon što sam odbila tu fantastičnu ponudu, natankam svoj rezervoar i onako već lagano pospana, raščupana s poderanom trenirkom uđem u dućan da platim svoj dug.
U trenutku kada sam ušla i digla pogled prema blagajni zadesi me nešto što već dugo, ali jako dugo nisam vidjela... Prizor iz filma...
Ugledala sam najljepšeg frajera kojeg sam ikad vidjela. Ajde dobro, možda nije baš najljepši kojeg sam ikad vidjela... Ali uglavnom prizor iz filma - visok, smeđa kosa, plave oči i neki fantastično dobar smiješak.
Na tren se cijeli moj svijet zaustavio! Vuuuauuu!!! Koji koooomaaaaddddd!
Hehehehe! I onda sam se osvijestila. Pa pobogu, kako ja to izgledam?! Joooooj!!! Raščupana, bez trunke šminke, rumenih obraza kao mala seljančica, poderana trenirka, stare Nike patike... A joooj, pa zašto baš sad izgledam kao ispljuvak???
Osvješćenje me mnogo stajalo!
Priđem pultu: «Dobra večer... ili jutro... ili kako već.» A on će: «Dobro večer! 300 kuna. Gotovina ili kartica???»
«Gotovina... i molim vas obični račun...»
«Da, naravno. Igrate li nagradnu igru?»
U tom trenutku sam zastala i pomislila u sebi: «Ako si ti nagrada u nagradnoj igri onda IGRAM!!!» Ali naravno, odgovorila sam vrlo sramežljivim tonom: «Ma neeeee, ja vam to ne igram.» A on će: «Baš šteta... A rado bih s vama malo ćaskao.»
MOLIM??? On bi sa mnom ćaskao???
Sva sam se spetljala i bez obzira što u normalnim okolnostima imam jezičinu od pola metra i uvijek nađem neki odgovor, u tom trenutku nisam znala što da kažem pa sam samo kimnula ramenima i rekla glupim glasićem: «A druuuuugiiiii puuut.» Uzela račun, zahvalila, pozdravila i otišla. Koja sam ja budala!!! Megabudala!!! Umjesto da sam malo pročavrljala s komadom iz snova...
Kad sam sjela u auto i počela vrtjeti film u glavi, sama sebi sam htjela zalijepiti jedan šamar: «Glupačo jedna blesava... ma baš si blesava... kad treba ti ne pričaš, a kad ne treba - e onda ga melješ i melješ...»
E tek nakon te scene nisam više mogla spavati...
Još danima sam razmišljala o toj situaciji. Sad čim prije moram isprazniti rezervoar benzina pa idem ponovo natankati s nadom da ovaj put zaigram nagradnu igru.
Tako sam profućkala čavrljanje s muškarcem iz mojih snova. Ali kako kažu sve u životu ima svoje zašto i zato. Ne bismo se baš uvijek složili s time, ali neke životne situacije se sigurno događaju s razlogom.
