|
Ovogodišnji Međunarodni festival malih scena (MFMS) nadmašio je sva prethodne izdanja, ali samo vanjskom slikom, srž je pak njegova, čista recipročnost. Zbog dobre promidžbe, uzrokovane dobrim financijskim sredstvima, priča o MFMSu višetjedno se plela putem medija, uglavnom lokalnih, poput točno predviđenoga puta. Potencijalnoj je publici tako lansirana priča o progresivnosti, inovativnosti, sublimaciji kvalitete, novoj kazališnoj realnosti, mladosti i novini koju će predstaviti MFMS. Priča o samome vrhu suvremenoga kazališta. No, nije napomenuta informacija o vremenu. Jer i parni stroj je svojedobno bio vrhunac tehnologije. Relativno promatrajući, riječka je publika imala prilike i vidjeti samo dio novosti, ali novosti samo za Rijeku. Većinom je MFMS tako predstavio uglavnom suprotnost nagovješćivanoga: degenerativni, neinovativni, neujednačeno kvalitetni, staromodni, žalosno zastarjeli teatar s par izuzetaka. No, pojasnimo.
Zagrebačko kazalište mladih iz Zagreb, nastupilo je s predstavom S druge strane, autora Nataše Rajković i Bobe Jelčić, u njihovome klasičnome rukopisu. Isprepletenost stvarnosti i teatra, osoba i glumaca u metafizici banalnosti karakteristika je ovoga autorskog dvojca. Međutim, tu novost u kazalištu, Rajković i Jelčić promovirali su u svome prvom zajedničkom radu Promatranja u Varaždinskom HNK prije deset godina, a koju je kao novo kazalište predstavio naš najbolji festival Eurokaz. Eurokaz je i slijedeće dvije godine predstavljao predstave Usporavanja i Nesigurna priča koje su nastavljene u niz samosličnih uradaka Nataše Rajković i Bobe Jelčića. I sada, desetljeće kasnije, MFMS jedan prežvakani, više puta ispričani koncept, prikazuje kao novu kazališnu realnost. Original može biti smo jedan, kopija već drastično gubi na vrijednosti, a reprodukcija se poklanja kao jeftin dar.
Postavlja se pitanje, ako MFMS želi biti inovativan i nov zašto prije dvije petoljetke nije predstavio rad Rajković-Jelčić, zašto je potreban toliki vremenski fazni pomak? Nedostaje li upravi hrabrosti? Da li u različitim vremenima o istim stvarima razmišljaju drugačije?
Sud Costa Occidentale iz Palerma – Italije gostovao je s predstavom Živote moj u režiji Emme Dante, prema nekima jedne od najoriginalnijih i najcjenjenijih autorskih osobnosti u suvremenome talijanskom kazalištu. Arhetipskim slikama i vanvremenskim temama istraživački gradi 'endemsko kazalište'. Predstava pokazuje treće kvantno mehaničko stanje Schroedingerove mačke. U našoj svakidašnjoj logici mačka u zatvorenoj kutiji može biti ili živa, ili mrtva. Kvantna fizika dopušta i stanje u kojemu je mačka istovremeno i živa i mrtva. Živote moj očajnička je priča majke, usporavanje smrti jednoga od tri njena sina, svojevrsno bdijenje, klonirani posljednji otkucaj srca, podcrtan iskrivljenom, neprirodnom gestom glavne glumice Ersilie Lombardo. No, što je to endemsko u kazalištu Emme Dante? Okviri predstave su klasični. Gluma je dobra, za razliku od većine hrvatskih, a da ne ukazujemo na riječka ostvarenja. I zato dobra glumačka interpretacija postaje nova kazališna realnost na riječkom festivalu. Zastrašujuće i tragično. Upravo sloj tragedije podsjeća na uistinu suvremen talijanski teatar. Grupa Societas Raffaello Sanzio i Romeo Castellucci prije dvadesetak su godina pokrenuli uistinu novo, manifest, kazalište: Sveta Sofija i Svjestan sam mržnje koju gajiš prema meni 1989, Gilgamesh 1991, Masoch 1993. Predstave potpuno novim načinom, pomaknute iz prostora klasičnoga poimanja, prikazuju razno razne moralne i životne sukobe među stanjima ljudskoga (para)simpatikusa koji generira svjesna stanja koja potom prekrivaju, potiskuju i zatomljuju korijene konzervirane enervacije sprečavajući zalaženje u meritum. Endemskim bi se mogao nazvati projekt grupe Societas Raffaello Sanzio Tragedija Endogonidia, jedanaestodijelna saga o krizi tragedijske svijesti koja se producirala i razvijala kroz deset europskih gradova, a koja će završila 2004. Iz te perspektive Emma Dante u Rijeci ne predstavlja niti inovativno niti novo kazalište. Možda se originalnost izgubila po putu, dolaskom u Rijeku, jer endemi ne mogu živjeti van točno određenih područja.
Još jedno, nadasve, 'suvremeno' ostvarenje uprizorili su BITEF i Jugoslovensko dramsko pozorište iz Beograda – Srbije, Cirkus historija u režiji Sonje Vukićević u obliku loše slijepljenih prizora u kojima pojedini likovi Shakespearovih tragedija izgovaraju monologe dok oko njih poskakuju ostali glumci kombinirajući najjednostavnije cirkuske vještine poput žongliranja, jednostavne gimnastike, klauniranja. Upitno su u predstavu postavljene i tri djevojčice – gimnastičarke koje uistinu požrtvovno tijekom cijele predstave izvode gimnastičke figure. Postavljene su samo kao dekor, zbog gimnastike same u cirkus predstavi. Zašto je izjednačena gimnastika i cirkus nije baš najjasnije osim isključivo vanjskoga efekta. Predstavu dodatno 'osuvremenjuju' i već tisuću puta viđene projekcije atomskih bombi, svemirskih Odiseja.... Novi cirkus razvijao se usporedno sa smjerovima novog kazališta od početka osamdesetih godina prošloga stoljeća. Novi cirkus ne uključuje sve elemente cirkuskih vještina, ali je naglašeno teatralan, a njegova dramaturgija i koreografija bliske su plesnim i kazališnim formama. Početkom tisućljeća pravi je fenomen australskog cirkusa u kojemu se razvija posebna estetika koja se temelji na anarhičnoj energiji i svojevrsnoj grubosti izvedbe. Predstavom Cirkus historija MFMS predstavlja 30tak godina staru novost, uz to još i nekvalitetnu, koja se rapidno razvija na svjetskoj kazališnoj razini.
Izrazito loša predstava Mačka na vrućem limenom krovu, Tennessee Williamsa HKD teatra iz Rijeke u režiji Laryja Zappie, nije vrijedna spomena niti tri rečenice. Osim dramaturški zanimljivo skraćenoga teksta redatelja, kvalitativno ova predstava niti na jednoj razini nije zaslužila sudjelovanje na ovome festivalu.
MFMS konačno je na polovini svoga trajanja prikazao kvalitetnu i dobru predstavu kazališta Katona József iz Budimpešte – Mađarske, Andrasa Vinnaia i Viktora Bodoa Samljeveninestao u režiji Viktora Bodoa. Izvedena je 90 minuta nakon Mačke... pa su predstave djelovale kao potpune suprotnosti. Samljeveninestao je energetska eksplozija vrhunskih glumaca koja istovremeno fantastično glume, profesionalno plešu i pjevaju te pokazuju i izuzetnu kontroliranost tijela, oblikujući izuzetno kazalište slike i zvuka, uklopljenu u multifunkcionalnu dubinsko, plošno – prostornu scenografiju Levente Bagossyja. Novi dramaturški zahvati autora, mijenjaju i adaptiraju Kafkin Proces površinski, ali naglašavaju njegovu dubinsku impulzivnost pretočenu i koordiniranu u manijakalno depresivnu i klaustrofobičnu današnjicu.
Slovensko mladinsko gledališče iz Ljubljane prikazalo je predstavu Tene Štivičić Fragile! u režiji Matjaža Pograjca. Drama Fragile priča je o čekanju početka novoga života, razno raznih likova s područja bivše Jugoslavije koji su svoj put potražili u Londonu. Tena Štivičić gradi fragmentarnu strukturu slojeva ljudske (bez)smislenosti, ritmičnu isprepletenost karaktera i njihovih stanja, vješto podcrtavajući sukobljavanje svjetova, mentaliteta i poimanja. Ta struktura je vješto prepoznata i transponirana u tehnološko zanimljivu kompoziciju uporabom videa, lutaka i maketa, tako da glumci koji nisu trenutno u prizoru predstave snimaju izvedbu koji se tehnološki pretvaraju u film i istovremeno prikazuje na platnu i zaslonima. Sam predložak tim je postupkom uspješno dograđen i proširen a teme izgubljenoga identiteta i smisla nisu samo geografski locirani, već globalni. Sama tragedija tako postaje i zabava za druge bilo u obliku Velikoga brata ili pak samoga čina kazališne predstave. Solidna je predstava ponovno pogrešno koordinirana pretjeranim naglašavanjem uporabe najsofisticiranije i izvedbeno najzahtjevnije suvremene tehnologije. Uporabom nekoliko kamera i zaslona ponovno se pokušala prikazati još jedna suvremenost MFMSa.
Kako se radnja Fragile! Događa u Londonu bilo bi zgodno napomenuti, primjerice jedan londonski projekt. U New London Theatreu se već gotovo dvije i pol godine svakodnevno izvodi projekt Blue Man Group euforično kazališno i glazbeno putovanje. Usporedno grupa izvodi predstave u New Yorku, Bostonu, Chicagou, Las Vegasu, Berlinu, Amsterdamu, a uskoro i u Orlandu. U jedinstvenoj viziji autori s bendom koji svira u živo fuzioniraju publiku u neodoljiv humor, dinamičan ritam i nevjerojatnu vizualnu apstrakciju u kojoj računalni obrisi i likovi s ekrana postaju sastavnicom 3D prostora, koordinacija različitih frekvencija svjetala mijenja plošnost u prostornost, a snimanje kamerom dodatno dimenzionira priču o izgubljenim i smotanim plavcima (malim zelenim) uhvaćenim u stupicu suvremene kulture, koji sviraju i bubnjaju na boji, komuniciraju glazbom, otuđenost ne prihvaćaju već joj se suprotstavljaju. Tako se sumorne, crne teme prikazuju sa svijetlim rješenjem. Publika je na kraju izvedbe nasmijana i sretna, umnoge i euforična jer je aktivno prožeta kazalištem, uvučena u priču koju proživljava. Blue Man Group nije isključivo dijagnostičko kazalište, poput ovogodišnjih predstava na MFMSu, ali i većine predstava hrvatskoga kazališta, koje samo detektiraju crnilo, istrošenost, patologiju i ostavljaju publiku u lošim, negativnim suvremenim emocijama. To je kazalište s rješenjem koje publiku usmjerava i aktivira. Kada usporedimo tehnološke inovativnosti ovakve predstave onda se tehnologija u predstavi Fragile! čini poput one u kamenome dobu.
Na MFMSu prikazane su još tri reliktne predstave koje ću samo napomenuti: KNAP iz Zagreba izveo je Smisao života gospodina Lojtrice autora i redatelja Saša Anočić. Predstavu neinventivne razvučene energije. Kolaž fora.
Novo riško kazalište iz Rige – Letonija izvelo je Sonju Tatjane Tolstoj u režiji Alvisa Hermanisa kvaziočaravajuće kazalište koje nam je prikazalo tzv. dramatičnost egzistencije u klasičnom kazališnom scenskom prostoru dosadne neuvjerljive igre.
Atelje 212 iz Beograda – Srbija i Odumiranje Dušana Spasojevića u režiji Egona Savina još je jedna žele – puding predstava zastarjelih rješenja zaustavljena u nekom prošlom vremenu.
Predstava Teatra Viirus iz Helsinkija – Finske, No Return u režiji Cezarisa Graužinisa najsuvremenija je predstava na ovome festivalu. Predstava No Return adaptacija je dviju Kafkinih priča: Prirodno kazalište iz Oklahome (zadnje poglavlje romana Amerika) koji je ujedno i prvi dio predstave i kratke pripovijesti Bratoubojstvo. Prvi dio predstavlja beskrajno dosadnu, usporenu scensku prezentaciju ružičastih likova u potrazi za poslom koji odumiru poput pažnje gledatelja. U drugome dijelu isti postavljaju predstavu Bratoubojstvo koja se ponavljana nekoliko puta svaki put sve brža i s novim elementima i rečenicama. Upravo postupak ponavljanja sažima cjelokupni kontekst, ali nažalost redatelj se ne usuđuje dramaturški iskoristiti ideju do kraja. Zaustavlja se samo na onome što bih nazvao bifurkacijskom dramaturgijom. Samo dopunjavanju koje teži ka scenski deterministički kaotičnim rješenjima ali koje, nažalost, ne pretače fraktalnom dramaturgijom u uistinu originalni teatar. Ovako se samo naziru sjene ikonoklastičkih elemenata koje su nam u rebus rješenjima mogle otvoriti nove kazališne realnosti. Predstava je dobila i zaokruženiju cjelinu na okruglome stolu po brojnim mišljenjima publike i različitim stavovima gledatelja.
Međunarodni festival malih scena do ove je godine bio poznat i po svojim Okruglim stolovima, raspravama stručnjaka i publike nakon predstava. Od deset stolova samo je jedan to uistinu i bio, upravo ovaj nakon predstave No Return. Ostali su bili poput kata u karateu. Strogo programirani nizovi pokreta koji čine cjelinu. Okrugli stolovi tako su postali kate Festivala. Prvo malo zbore voditelji, onda umjetnici, pa par namještenih govornika iz publike. Same su rasprave tako postale još jedna reprodukcijska slika koju nam je priredio Festival.
Valja napomenuti i još jednu dimenziju slike o Festivalu stvorene medijskom mašinerijom. To je mali broj ljudi koji može vidjeti predstave. Od nekoliko stotina mjesta u publici najmanje 50% su uvijek isti ljudi, stručnjaci, glumci, novinari, kritičari, a mali je broj gledatelja, građana, ljudi za koje se kazalište i radi. Nadalje, selekcija gledatelja u svakodnevnim je situacijama diskriminirajuća. Osim prodanih karata, poklonjenih karata i dvije razine akreditacija postoji i niz osoba koji svakodnevno ulaze na predstavu besplatno. Prva razina akreditacija jest ona čiji novinari dobivaju karte s rezerviranim mjestima, kako bi mogli raditi. Druga razina akreditacija jesu plastificirane kartice na kojima piše press i koje nemaju nikakvu vrijednost, a kako bi mogli raditi u malčice drugačijim uvjetima. Naime, ukoliko ste vlasnik takve kartice i radite svoj posao biti ćete svrstani u red švercera. Svake se večeri odabiralo, nakon ulaska publike s kartama, po tko zna kojemu ključu tko može ulaziti. Tako je umjetnički direktor festivala osobno, prstom upirući, poput recitiranja kakve strofe, odabirao tko može ulaziti kojim redom. Pa su tako uvijek ulazili prvo oni bez karata, potom oni jer su glumci, ponekad član žirija jer je navodno zaboravio kartu (a možda ju je nekome i dao), onda pojedini novinari, a akreditirani uglavnom zadnji. Nerijetko bi se tada sjedilo po podu, ali kada bi prvi redovi ostajali prazni dobro bi došlo popunjenje, kako bi se moglo pričati o svakodnevnoj popunjenosti. Posebnost odabira preslikao je i redar na vratima koji je vremenom evoluirao u svojoj bahatosti. Jedne sam ga večeri upitao, nakon što je odabrao dvije cure da uđu, po kojemu kriteriju odlučuje o ulasku na što je odgovorio: „Ti nisi zgodan kao one.“ Jedan Festival koji sebi nameće reputaciju profesionalnoga, novoga i suvremenoga u svojoj organizaciji i korijenima ima ono što se zove balkanskim mentalitetom, što ne uspijeva maskirati niti sakriti. Naravno da vodstvo Festivala može odlučiti koga će akreditirati, a koga ne, kome će pokloniti karte, kome prodati, ali neka to čini dosljedno. Ne mogu se imati i ovce i novci. Kada sve skupa pobrojimo postavlja se pitanje koliko je Festival otvoren? Nije li to samo skup uglavnom istih osoba, zatvoren u svojoj hermetičnoj i plastičnoj mastodontnosti.
I na kraju samo mala statistika. Jedna izuzetno dobra predstava, dvije dobre i dvije na rubu od njih deset. Ukupna prolaznost 30%. A zna se kako (ne)prolaze studenti ili učenici kada na ispiti ostvare takav postotak uspjeha, i to suvremenoga, kroz niz kata ispjevanih strofama.
Prijašnje kolumne:
- Koji k.... uopće znamo
- Međunarodni festival malih scena – kvantno iščitavanje
- Mani Gotovac – intendantura
- Gospoda Glembajevi
 |
