e-rijeka.com - 24. Tjedan suvremenoga plesa

24. Tjedan suvremenoga plesa

Autor: Zvonimir Peranić

Nedjelja, 10 Lipanj 2007

Već gotovo četvrt stoljeća stara, ili pak mlada, manifestacija po drugi put dio svog programa pokazala je riječkoj publici. Izvođenje programa Tjedna suvremenoga plesa u Rijeci potaknulo je nekoliko zanimljivih razina pitanja o promišljanju kulturnih aktivnosti ovoga grada i ove regije: odnos centra i periferije, riječka plesna scena, razina umjetničkih dosega, elementi politike prilikom kreiranja kulture Grada Rijeke (ako uopće ti elementi, osim deklarativno, postoje) i vječito pitanje stvaranja slike, ovaj put o plesu. No, krenimo redom.

Posebnim projektom nastalim na inicijativu Hrvatskoga instituta za pokret i ples javnosti je po prvi put predstavljena Škola za suvremeni ples Ane Maletić koreografijom Marthe Carter – Urbani balet. Upravo tim projektom otvoren je ovogodišnji TSP u Rijeci. Zanimljivim scenskim nastupom đaci ove Škole pokazali su rijetko viđenu energiju na sceni. Energiju koju jedino može generirati entuzijazam i neiskvarenost profesionalnih samodopadnih stavova. Solidnim vladanjem tehnikom, vrlo naglašenom međusobnom koordinacijom i sinhronizacijom, polukontroliranom ekspresijom ovi mladi plesači ukazali su na možebitne buduće pravce hrvatske plesne scene.

S druge strane, kontrapunktualno, iste je večeri prikazana Out Of Service trupe Plesni Centar Tala iz Zagreba u koreografiji Karen Levi koja je djelovala poput isfurane isfuračine ili kao da je u banani. Kako je navedeno u programu predstava se bavi pitanjima dostupnosti na osobnim i međusobnim razinama, u okviru i izvan okvira kazališta. Svaki od pet izvođača Darko Japelj, Larisa Lipovac, Roberta Milevoj, Sonja Pregrad i Damir Klemanić nastojali su predočiti, nezavisno jedni od drugih, konfuznost, neodlučnost i njihovo viđenje stvarnosti te su oblikovali sekvence koje su bili spremni ponuditi kao svoj odgovor na postavljena pitanja. Razina stvarnosti i mogućnosti njene interpretacije svela se na beskrajno, opetovano, nezanimljivo blebetanje jednoga izvođača, sviranje gitare i pjevanje drugoga – starog rokera, i ljepljenje traka po podu čime su se ograđivali elementi igre preostalih izvođača. Jedna se izvođačica toliko trudila pokazati koliko je bolja od drugih izvodeći razno razne neobične plesne radnje, druga je dijelila banane, sebi i publici, potom je jednu bananu zgnječila te se naposlijetku originalno skinula do gola i sišla u publiku, a treća je uglavnom nosila stolicu i koji put se preobukla. Potpuna katastrofičnost izbjegnuta je vrlo dobrim oblikovanjem svjetla Miljenka Bengeza koji je svjetlo postavio na višu razinu od razine izvođenja i tako učinio ovaj događaj donekle zanimljivim.

Fenomenom sjećanja bavila se izvedba Handle With Great Care autorice Dalije Ačin. Neobičnim kazališnim rukopisom, minimizirajući sve kazališne elemente, ples je postavljen kao sredstvo propitivanja. Dvije izvođačice Ana Ignjatović i autorica pod svjetlom jedne lampe koja segmentarno mijenja nekoliko razina jakosti svjetla, na krevetu, poput klonova ili obrisa negativa, igrajući prekrivenih lica ljubičastom kosom do pred sam kraj predstave, obučene u crno, te praćene šumom s pokojom glazbenom sekvencom, suptilno i sofisticirano razrađuju kretnje i gib, metamorfotično samoslično – gotovo fraktalno oblikujući tijela u odraz vlastitih sjećanja koja u publici proizvode vlastite priče. To je izvedba razvučenoga trenutka, stalne tenzije kojoj je zasigurno doprinjela i neobična autorska dramaturgija Saše Božića. Već u svojemu diplomskome radu iz inovativne režije na zagrebačkoj ADU (Sramota) Saša Božić koristi elemente dekonstrukcije, analize i rekonstrukcije unutrašnjih svjetova. Ova je izvedba još zatvorenija, usporenija i koherentnija, a u kombinaciji s djelom Dalije Ačin koje govori o krajnjim, unutarnjim ostacima čovjekova – umjetnikova življenja, što u stvarnosti, što na sceni i naglašava svo crnilo i užas (umjetničkoga) življenja i preživljavanja i njegovu ovisnosti o raznoraznim političkim, kazališnim, (ne)stručnim personama koje posjeduju moć odluke.

Na vanjštinu takvoga življenja vješto se nastavila izvedba Which Club? Jasne Vinovrški i Clement Layes te nepredviđena predizvedba uvoda u veći projekt Catch 22 koji govore o birokraciji i birokratskim sustavima. Dvije izvođačice ponavljaju istu putanju neizmjerno mnogo puta hodajući po nizu posloženih bijelih papira koji prekrivaju put. Svaka putanju započinje u drugome trenutku, a nemali broj puta putanja se odvija u različitm smjerovima, unaprijed ili unazad. Autorice su tako stvorile poptunu fraktalno geometrijsku pokretno plesnu sliku, koja je uklonila vremensku dimenziju i prokazala niz samosličnih situacija. Takvim se potezom intenzivno ukazalo na besmisao birokratskoga aparata, ali i na njegovu otpornost. Usprkos svemu pojedini papiri na podu ostali su netaknuti. Zbog daljnje neintervencije ova se slika može poimati samo kao instalacija ili početna točka za daljnje istraživanje. Sličnim, zanimljivim postupkom oblikuje se i kompozicija izvođačice Clement Layes u drugome dijelu. Ovog puta postupak je primjenjen na dijelove tijela i fraze koje upotrebljava birokracija koja se bavi izdavanjem viza. Na taj način propituju se čimbenici osobnog identiteta te identiteta plesača, ali se daje i slika ograničenosti i nehumanosti toga birokratskog podsustava.

Mate Matišić i Rajko Pavlić autori su uratka Koncert za Dangubu i Zgubidana Plesnog studija Liberdance iz Zagreba. Uz glabu na tamburi samici „Crni Rajko“ je neinventivno interpretirao tradicionalne narodne plesove. Autorski je dvojac imao za cilj spasiti umjetničke dosege pastira naših krajeva od zaborava. Rezultat takovoga nekontroliranoga poskakivanja jest upravo inverzan – što skoriji zaborav ove magličasto mutirane kreacije kako se ne bi ponovno gubili dani.

Riječka predstava Dobro došli u Rijeku – DDR Prostora+ izvedena je na željezničkoj postaji Pećine, u vlaku te na glavnome kolodvoru. Predstava postavlja pitanja o riječkome identitetu. Ova je izvedba u nekim svojim dijelovima uvelike drugačija od dosadašnjih. Izvedba bolje korespondira s gledateljima kada je njihov broj manji. Prevelik broj gledatelja, na premijernim izvedbama i preko stotinu, rezultirao je razvodnjavanjem koncepta i nemogućnošću ritmične tranzicije slika. Ovom prilikom upravo je tempo izmjena cjelovito sažeo i učvrstio strukturu Branka Valente. Prvi dio na željezničkoj postaji Pećine, usprkos pozamašnom kašnjenju vlaka, neobično je sazreo, osvježen je novostima koje su se od posljednjega izvođenja dogodile u Rijeci. Zabavan je i provokativan. Jelena Lopatić svojim improvizacijskim mogućnostima i visokom razinom kazališne inteligencije zasigurno je generator atmosfere u koju se sjajno uklapa Tanja Smoje. Dio na glavnome kolodvoru djelomično je asinhron i za razliku od premijernih izvedbi djeluje rasplinjeno pogotovo u dijelu s ormarićima za odlaganje prtljage. Jasnu redateljsku trasiranost ove timske igre narušavaju egoističnosti pojedinih izvođačica i ponekad loša prilagođenost zvuka prostoru. Tako sinergičnost koju primjerice kreiraju Sandra Žuvela i Gordana Svetopetrić koja upotpunjuje ideju i gledatelja usmjerava na pitanja kojima se predstava bavi narušavaju Kate Foley koja djeluje, ne samo dramaturški, kao strani element u predstavi već izgleda kao da joj se ne igra te Mila Čuljak koja svojom stalno istom facijalnom ekspresijom u već niz predstava i uvijek istim samosličnim pokretima (zbog nedostatka tehnike očigledno je došla do svojih krajnjih mogućnosti što je i uzrok scenskog ponavljanja) neopravdano izvođački postavlja sebe u prvi plan. DDR je svakako zanimljiv i kreativan rad koji je vrijedno pogledati.

Pokušajmo sada odgovoriti na u početku postavljena pitanja. TSP je najavio djela „kojima će se bilo kroz atmosferu, buđenje svijesti, vrhunac tjelesnog, ali i intelektualnog angažmana... duhom poletnoga... prikazati nova iskustva“ kako napisaše „jedne od najzahtjevnijih umjetničkih disciplina – plesa.“ Gledajući program u Rijeci nije jasno o kakvome se vrhunskome, naročito intelektualnome angažmanu radi. Postoje dva logički moguća objašnjenja. U Rijeci nije prikazan program koji bi pokazao recentnu scenu o kakvoj se govori u najavi Tjedna ili se stvara pogrešna slika o plesnoj sceni koja će autosugestivno djelovati kod gledatelja puput principa koji se u Rijeci već dogodio u projektu Međunarodnoga festivala malih scena. Prvi slučaj Rijeku postavlja u neravnopravniji, inferiorniji položaj jer niti jedna od najavljivanih atrakcija nije prikazana publici, već uglavnom produkcije koje se u Zagrebu kod većine percipiraju kao drugostupanjske. No, i takvo je predstavljanje presuvremeno za riječku plesnu publiku.

To nas dovodi do pitanja o postojanju riječke plesne scene ili konfiguraciji koja se tako naziva. Poznato je da u Rijeci djeluju razno razne plesne skupine koje broje stotine članova, a bave se baletom, suvremenim plesom, odlaze na natjecanja, dobivaju nagrade... Stavra se dojam o osobama kojima je ples bitan dio profesionalnoga rada. Stoga je začuđujući podatak da je broj publike na izvedbema u Rijeci varirao od 9 do 29 a da gotovo nitko iz navedenih struktura nije uspio pogledati niti jednu izvedbu! Radi li se tu zaista o zanimanju za ples, ili isključivo za biznis koji se može ostvariti oko plesa? Jeli dovoljna samodovoljnost? No to je sindrom poznat i kod drugih „profesionalaca“, recimo onih dramskih. Malo ćete njih vidjeti na kazališnim festivalima izvan Rijeke a naročito na onima koji nisu klasično zastarjeli. Jeli moguće da nekoga tko se bavi nekom strukom uopće ne zanimaju novosti ili rad kolega? Kako politički samoslično djeluje takvo ponašanje?

Ovakvo postavljena situacija implicira i slijedeće pitanje o razinama umjetničkoga dosega i temeljima profesionalnosti. U današnje vrijeme, u konceptu cjeloživotnoga učenja i usavršavanja, profesionalno napredovanje nije moguće bez stalne prisutnosti novih tendencija, bilo u znanosti, bilo u umjetnosti. Zaustavljajući se u vremenu na jednoj razini umjetnik se profesionalno degenerira. Ne mijenjanje i ne fluktuiranje uzrokuje truljenje. Primjerice, svake godine ista koreografija na gotovo istu glazbu!? Izokrenutost se uočava i u samome školovanju. Radionice i razno razni tečajevi upravo služe za usavršavnja nakon završenih akademija i učilišta. Kod nas mnoge umjetnice i umjetnici nakon nekoliko završenih radionica proglašavaju sebe zvijezdama i profesionalcima bez pokrića, primjerice TEHNIKE. Ovdje govorim o stvarnoj profesionalnosti, dok potvrdu statusa slobodnoga umjetnika smatram samo nominalnim priznanjem.

TSP u Rijeci načinje i složenije pitanje, koje ću samo otvoriti. Ono o politici kulture Grada Rijeke. Ukoliko sagledamo financiranje Odjela za kulturu, možemo uočiti zanimljiv omjer usmjerenih sredstava. Bilo bi zanimljvo pogledati koliki je omjer financijskih sredstava kojima se potpomažu i omogućuju isključivo produkcije koje dolaze izvana (Međunarodni festival malih scena, TSP, Art & Clubing primjerice) i one koje se produciraju u Rijeci i dolaze iznutra. Koliko je bitna Gradu vlastita, riječka produkcija, koliko se ona podupire i koji je cilj takvoga usmjeravanja financijskih sredstava na polju scenske djelatnosti? Govorimo li i na toj razini o umjetnosti ili ponovno, fraktalno, o umjetnosti businessa.