Od kada je pokrenula projekt Riječkih ljetni noći, Mani Gotovac je ponovno, putem kulture, utjecala na sliku Rijeke. Danas, možemo vidjeti puno više stranih turista kako se ne samo šeću gradom uz turističkoga vodiča, već se i zadržavaju. Riječko kulturno ljeto generiralo je i druga događanja u kulturi, ne samo u gradu već i u njegovoj okolici. Time se Rijeka konceptualno približila Zadru, Splitu, Dubrovniku... ljeti oblikujući grad u događaj mediteranskoga ozračja.

Ovogodišnje su Riječke ljetne noći spektakularno otvorene predstavom „K@osmos“  na Gatu Karoline Riječke, koju su kreirali španjolski i argentinski izvođači Grupo Puja!. „K@osmos“  je dinamična predstava, koja se izvodi visoko u zraku. Osam izvođača penje se, rotira, prolazi i visi s velike željezne kugle i do 50 metara iznad glava gledatelja. Visoka koncentriranost izvođača, savršena koordinacija, istančan osjećaj za tempo i ritam tijela te komponiranje vlastite osobnosti u kaleidoskopnu slagalicu rijetko su viđeni na riječkome kazališnom nebu. Time je izvedba još naglašenija, jer u Rijeci uglavnom možemo vidjeti glumačke dosege pedesetsedmorazrednih sapunica S produkcija. Iako naslov sugerira na kaotičnost onu virtualnu ali i entropiju kojoj Svemir teži, esencija prirode, njena determiniranost usklađena je u pravilnim figurama izvođača. Vizualnu atrakciju, umanjuje težnja euklidovim geometrijskim oblicima, koji su ipak neprirodni, ali nužni za kontrolu težišta i ravnoteže. Glazbena podloga, i oblikovanje svjetla vizualnu sliku obogaćuje, stvarajući atmosferu atrakcije. Mnogobrojna publika, zatvoren promet u središtu grada, te vatromet učinili su otvaranje Riječkih ljetnih noći svečanim poput dočeka Nove Godine i barem na trenutak Rijeku približile europskim kazališnim središtima.

Odmah nakon otvaranja Noći ponovno u nizu prvih izvedbi izvedena je „Komedija je završena“ premijera Opere i Baleta HNK Ivana pl. Zajca, nazvana spektakl Joséa Cure. Proza, pantomima i opera prema baletu “La boutique fantasque” G. Rossinija - O. Respighija i operi “Pagliacci” R. Leoncavalla. Najavljivana mjesecima prije, uzdizana u zvijezde komedija se kazališno pretvorila u tragikomediju. Izvedba je djelovala poput loše spojene slagalice koja se uglavnom pretvarala u dosadu. Ovo je bila prva svjetska režija Joséa Cure što je i vidljivo. Ista je priča pričana tri puta. Prvo baletno i to je najbolji dio predstave i bilo bi dobro da je i jedini. Posebno treba naglasiti plesno – glumačku interpretaciju Sabine Voinee. Ne samo tehnički, već i suptilno tijelom ali i nevjerojatnom facijalnom ekspresijom interpretirala je Neddau. Drugi put priča je ispričana operno gdje su preslikani svi likovi što eksplicitno naglašavaju identični kostimi Petre Reinhardt, a onda još jednom kroz oblik kazališta u kazalištu jer Pagliacci su grupa koja izvodi predstave i to upravo radnjom iste kao i njihove životne okolnosti. Režijski je to samo nalijepljeno jedno na drugo, nepotrebno isto ponavljanje, dramaturški neinventivno i režijski loše posloženo bez ikakve dublje ideje ili teatrološke nadgradnje. Bilo bi zanimljivije vidjeti da je redatelj Joséa Cura primjerice uporabio ikonoklast i ponavljanja učinio sinergičnijim, ili matrični kombinaciju prostora u kojemu primjerice u potpuno istome mizanscenu svaki put drugi likovi nastupaju i time stvaraju potpuno nove odnose koji nisu određeni predloškom ili... a da se manje bavio isključivim postavljanjem sebe u prvi plan i samoveličanjem vlastitosti, čak i na naklonu. Ovako sve je ostalo na blijedoj dosjetki. Ono što je zanimljivo u režiji jest osuvremenjavanje koje se odrazilo i na uglavnom statičnu scenografiju. Kostimografski to je značilo da je zbor opere obučen u svakodnevnu odjeću. To je i više nego dobar odabir jer se uobičajena neusredotočenost, nemirnost i nezainteresiranost većine članova zbora sakrila te u ovoj operi dramaturški uporabila. Međutim, suvremenost je generirala novi problem, novo iščašenje u odabiru klasične koreografije Staše Zurovca, a ne neke suvremeno plesne. Tako su plesni i glazbeni  dijelovi međusobno u opoziciji. Dodatnu kaotiku učinio je Zoran Mihanović što bih prije nazvao rasvjetom, a ne oblikovanjem svjetla. Jer primarna je funkcija svjetla upravo bila osvjetljenje. Upravo se oblikovanjem svjetla moglo podići izvedbu na višu razinu, jer dobo oblikovanje svjetla može i lošu predstavu učiniti boljom, kao i što dobru može pogoršati. U ovome smo primjeru vidjeli kako se klinom klin ne izbija jer je loša izvedba potpomognuta lošim svjetlom dodatno umanjila ionako nisku kvalitetu ove izvedbe. Glazbeno bi izdvojio tek jednu ariju Joséa Cure te dojmljivu Soniu Peruzzo koja je jedna od rijetkih svijetlih točaka ove predstave.Ambijentalna predstava „Mirisi, zlato i tamjan“ treće je godine na festivalskom programu, a odvija se u prostoru portića na Kantridi. Filmski redatelj Vinko Brešan pokazao je da se uspješno snalazi i u kazališnom mediju. Dinamičkom strukturom izmjena prizora, rascjepkanom prostornom strukturom scenografije Dalibora Laginje, gotovo filmski kadrira prizore. Predstavu svakako treba pogledati samo zbog glumačke interpretacije Olivere Baljak nasuprot monotone Edite Karađole i linearnoga Žarka Radića. Olivera Baljak svakom novom ulogom pokazuje kako je istinska glumica. Sposobnost interpretacije i reinterpretacije, analiza karaktera i slojevitost nijansi njezina rada uvijek rezultiraju osebujnim ulogama, bilo glavnim ili sporednim, verbalnim ili neverbalnim.