|
Od mnogobrojnih ljetnih
festivala i razno raznih događaja „Ljeto na Gradini“ najcjelovitiji je i
'najljetniji' program, nekako najiskreniji i otvoren. Sa svojih tridesetak
raznovrsnih programa, zaista, tijekom
čitavoga ljeta od 15. lipnja do 15. rujna, Ljeto će vama i mnogim turistima
ponuditi niz koncerata, kazališnih predstava, stand-up komedija, jazz i večeri
klapa...„Riječke (pro)ljetne
noći“ (mislim na godišnje doba a ne progresivnost programa) primjerice,
koncentrat su (djelomično kvalitetan) kroz koji se osjeća odrađivanje.
Započinju u kasno proljeće, i završavaju kada mnogi drugi mediteranski ljetni
festivali započinju (Splitsko ljeto, Dubrovačke ljetne igre...). Upravo se
takvim odabirom termina uništava mediteranski štih, za koji se Noći Koliko su prisutni na svome radnom mjestu?
(Izuzimam članove baleta koji jedini svakodnevno „barem“ dva sata naporno
vježbaju i po ljetnim jutrima čak.) Koliko su se umorili? Koliki im je godišnji
potreban?
Zašto se dobro postavljen koncept ljetnih noći zaista ne odradi
tijekom ljeta, konceptualno onako kako se i predstavlja, a ne samo djelomično?
Ovako će sve uskoro zamrijeti i od silnih događaja i od mora kazališta, ostati će
samo sol... i „Ljeto na Gradini“. toliko zalažu, zbog, primjerice,
vremenskih (ne)prilika. Tako su mnogi programi pogledani u (pro)hladnim
proljetnim noćima, u dugim rukavima, urbanost i gradski riječki štih nije se
stigao zamijeniti onim ljetnim, opuštenijim. Sve se nekako sabilo, kako bi se
odradilo. Valjda zbog kolektivnoga godišnjeg odmora, ili silne umorenosti
mnogobrojnoga, što tehničkoga, što glumačkoga stroja. Naročito onoga
glumačkoga. Bilo bi zgodno pogledati platnu listu umjetnika kazališta. Koliko
su pojedinci plaćeni, a koliko su u posljednje vrijeme odigrali uloga?
Raznovrsnost je „Ljeta
na Gradini“ upravo i moguća poteškoća. I dok je izbor u glazbeno dijelu
programa i vrhunski i raznovrsan, onaj kazališni nailazi na jednoličnost i
niske kvalitativne razine ponuđenih programa.
U razini vrhunskoga
zasigurno jest koncert Maksima Mrvice. Nevjerojatnost njegove glazbene
interpretacije, što klasične glazbe ili pak njenoga
crossovera s popom i rokom, omogućava preoblikovanje glazbe u novu dimenziju.
Maksim Mrvica donosi paletu glazbene emocije od nježnosti glasovira do
energične precizne simfoničnosti. Njegova izvedba jest karizmatična, a cijeli
je nastup potpun stilski događaj, što glazbeni, što modni.
Predstavu "Zabranjeno smijanje" Mire Gavrana, u suviše
lošoj, zastarjeloj i reliktnoj režiji Zorana Mužića izveo je Teatar Gavran.
Originalnu priču o mužu, ženi, ljubavnici i problemima ljubavi koji su odraz
socijalnih stereotipa i crkvene dogme u suprotnosti s porivom razmnožavanja i
radnjama koje se tom prilikom izvode, loše su glumački interpretirali Tomislav
Martić, Mladena Gavran i Antonija Stanišić uglavnom se derući. Prostorom su se
nezgrapno kretali i loše neprirodno gestikulirali. Neinventivno osvjetljenje
potpomoglo je lošemu dojmu. Dobivena nagrada za tekst nije i jamstvo dobre predstave.
Predstavu "Mali raj" Milana Grgića, u suviše lošoj,
zastarjeloj i reliktnoj režiji Ivane Peroš izveo je Epilog teatar. Originalnu
priču o mužu, ženi, ljubavnici i problemima ljubavi koji su odraz socijalnih
stereotipa i crkvene dogme u suprotnosti s porivom razmnožavanja i radnjama
koje se tom prilikom izvode, loše su glumački interpretirali Nada Abrus, Marino
Matota, Suzana Nikolić, Boris Miholjević i Zorko Rajčić uglavnom se derući.
Prostorom su se nezgrapno kretali i loše neprirodno gestikulirali. Neinventivno
osvjetljenje potpomoglo je lošemu dojmu.
Takve
instant „ljetne“ predstave, koje se rade po ključu lako ćemo (ljetovati a da
nam još i plate): dva reflektora, malo glazbe, nekoliko dasaka i partizanska
pozornica s uvijek istom temom, s obvezno što više psovki i seksa jer na to se
pali rulja i smije pa joj je odmah predstava odlična, potrebno je izbjegavati u
programu kakvoga ima „Ljeto na
Gradini“.
„Ljeto na Gradini“ donekle je odabralo i ovakve,
navedene, pristojne ljetne uratke, što se ne bi moglo reći i za FPT bivši
„Festival pučkoga teatra“. U svemu navedenome FPT može biti još naglašeniji.
Svojevrsna poveznica je već spomenuti „Mali raj“ koji je igrao i na FPTu.
Predstavu
"Soboslikar" Donalda Churchila, u suviše lošoj, zastarjeloj, neinventivnoj, monotonoj i
reliktnoj režiji Stojana Matavulja izvelo je Kazalište „Joza Ivakić“ iz
Vikovaca. Originalnu priču o mužu, ženi, ljubavnici i problemima ljubavi koji
su odraz socijalnih stereotipa i crkvene dogme u suprotnosti s porivom
razmnožavanja i radnjama koje se tom prilikom izvode, suviše loše su
kvaziglumački interpretirali Stojan Matavulj, Sandra Tankosić i Ines Bojanić
uglavnom se neprirodno derući izobličenim maskama lica. Prostorom su se
nezgrapno kretali, bez osjećaja za objekte i loše neprirodno gestikulirali što
je stav tijela činilo izobličenim. Neinventivno osvjetljenje potpomoglo je
lošemu dojmu, ali i začudno postavljena rasvjeta u sred gledališta tako da su
rasvjetna tijela i stup što ih je nosio potpomogla vizualnom i inom identitetu
ove uspješnice. FPT se tijekom godina mijenjao, nagore. Bilo je tu godina kada
je izbornik ukazivao kako su izabrane predstave programa sve prijavljene jer ih
više nije bilo, potom je uveden žiri i baš kada se činilo da bi koncepcijski
FPT mogao napredovati i početi dobivati oblik pučkoga festivala, žiri je
giljotiran, iako je prvotno najavljen, a publici prepušteno glasovanje o, kako
rekoše, najboljoj predstavi. Predstave u izboru su nepovezane, uglavnom
anonimne i nepoznate, seoski zabavnjačke. Prebrojavanje glasova je osigurano
izborom publike u komisiju, ali nije osigurano ubacivanje glasova u kutiju.
Transparentnost komisije se očituje u odabiru sjedalice. Ukoliko ste upravo vi
„sretnik“ da sjedne na zamišljenu sjedalicu (primjerice drugi red, druga
sjedalica desno) biti ćete odabrani u komisiju. No, ukoliko je spomenuta
sjedalica prazna, tada će organizator, transparentno, odabrati gospodina i
zamoliti ga da sjedne u drugi red na drugu sjedalicu desno i potom mu objaviti
kako je upravo on „slučajnim“ odabirom postao član komisije za prebrojavanje
glasova. Različita publika, na različitim predstavama, pod utjecajem
biometereoloških (ne)prilika zaokružuje ocjene u Čavlima i Omišlju. Pritom se
ne zna mogu li glasovati i organizatori koji sudjeluju s vlastitom predstavom
na festivalu što podsjeća na fraktalni riječki obrazac kada na „Festivalu malih
scena“ što ga suorganizira HKD Teatar pojavi katastrofalno loša predstava
upravo HKD Teatara „Mačka na vrućem limenom krovu“, a koja bi se odlično
uklopila upravo u FPT. Potom se računa srednja vrijednost pri čemu je upitno je
li osigurano da slučajno i transparentno odabrani članovi komisije znaju što je to srednja
vrijednost i poznaju li postupak izračuna. I kada sve skupa zbrojite i oduzmete
dobijete potpuno novu sliku onoga što se zove festival. „Svako ima svoju viziju
Crvenkapice.“ Rekao je jednom jedan član žirija na jednome festivalu kada je
odgledao predstavu „Crvenkapica“ s mnogo plesa u kojoj je naslovnu ulogu tumačila djevojčica koja je ponavljala
tekst ispočetka svaki put kada bi se zabunila (a to je bilo često), te se
umarala nakon svakih nekoliko pokreta jer su joj oblikovali koreografiju
neprimjerenu za njezinu pretilost, zadihano pjevajući: „Ja sam mala Crvenkapa,
mene voli moja baka...“
007 Zabranjeno smijanje 01
008 Zabranjeno smijanje 02
009 Zabranjeno smijanje 03
010 Zabranjeno smijanje 04
011 Zabranjeno smijanje 05
012 Zabranjeno smijanje 06
013 Zabranjeno smijanje 07
FOTO: Hrvoje Mijočević
Prijašnje kolumne:
- Riječke ljetne noći
-
24. Tjedan suvremenoga plesa
- Kata strofe
- Koji k.... uopće znamo
- Međunarodni festival malih scena – kvantno iščitavanje
- Mani Gotovac – intendantura
- Gospoda Glembajevi
 |
