e-rijeka.com - Ex Ponto & BITEF

Ex Ponto & BITEF

Autor: Zvonimir Peranić

Srijeda, 19 Rujan 2007

Ovih se dana održava nekoliko međunarodnih festivala. U Ljubljani 14. je put započeo EX PONTO, međunarodni festival koji ishodišnu točku ima u kulturi, prvenstveno kazalištu postavljenome iznad politike, kao beskompromisni kritičar, promatrač i poveznica. Ove se godine i Ex Ponto izravno bavi politikom, političkim uvjetima i političkim medijem. Otvoren je predstavom Tito, stanoviti dijagrami čežnje koji su koproducirali Kampnagel iz Hamburga, Laboratorio Nove iz Firenze, sam festival Ex Ponto te MAG Culture&Expirience iz Skopja. Predstava je premijerno izvedena proljetos u Makedoniji gdje je izazvala i ostavku tamošnjega ministra kulture.

U Beogradu je 41. put započeo BITEF (Beogradski međunarodni kazališni festival) koji je neprekidno pratio, ukazivao i predstavljao najnovije svjetske kazališne produkcije. Neumoljivo je suprotstavljao nove i avangardne kazališne forme i klasična ostvarenja, naročito u osamdesetima. Svoj kontinuitet održao je do danas, usprkos burnim događajima na ovim područjima te se profilira kao revolucionaran generator, ne samo kazališta već i šire kulture, i one sociološke, za okruženje u kojemu se predstavlja. Ove je godine otvoren predstavom Three u izvedbi svjetski poznate Batsheva Dance Company u koreografiji i režiji isto tako poznatoga Ohada Naharina.

I dok Ex Ponto progovara glasno, tinejdžerski i brutalno (barem što se početka tiče) BITEF progovara implicitno i tiho, ali i hrabro. Svaki sukladno okruženju i vremenu u kojemu se nalazi.

U Hrvatskoj takvu novu teatralnost donosi Eurokaz – Festival novoga kazališta koji već više od 20 godina predstavlja vrhunac kazališnog progresivizma, no istom u kasnijim tekstovima. Eurokaz se predstavlja ljeti, a spomenimo da se trenutno u Zagrebu događa Festival svjetskoga kazališta, najnovija teatrotvorevina u nizu hrvatskih festivala koja se bavi mainstreamom, predstavama za široke mase koje hrle onome za što je netko rekao da je dobro i isto tako percipiraju. No, vratimo se otvorenjima kazališno zanimljivijih festivala.

Giljotine prošlosti i sadašnjosti

Tito, stanoviti dijagrami čežnje izuzetno je moćno kazališno ostvarenje. Trojica mlađih makedonskih redatelja, Martin Kočovski, Dean Damjanovski i Dejan Projkovski u suradnji s ruskom koreografkinjom Olgom Pona i uz asistenciju, ali i veliki utjecaj u oblikovanju vlastitoga redateljskog rukopisa, Branka Brezovca postavili su slojevitu predstavu prema novoj, za ovu priliku naručenoj, drami Slobodana Šnajdera koja se bavi životom Josipa Broza Tita. Predstava je kompleksna struktura simbola (ogromne cijevi koje oblikuju prostor, jabuke koje kruže prostorom, otisak lica uzet u tijestu, natpis Tito na svježe zaklanoj svinji...) ali istresa i surovu stvarnost, asocijacije koje uzrokuju obrađene borbene i ine pjesme, partizanske uniforme, stare zastave i nadasve rečenice koje su mnogi osuđivali kao totalitarne i neljudske ali koje, nažalost, i danas zvuče realno. Jedan od najjačih simbola, ali i stvarnosti, jest giljotina. Poput sjenke, varijacije giljotine prisutne su tijekom cijele izvedbe. Nekada 'jednostavno' i 'jasno', brzo zgotovljeno odsijecanje glave zamijenjeno je suvremenim giljotiniranjem ljudske ideje, čovjekova življenja i odsijecanjem svakoga esencijalnoga. Primjerice, izvođači oko vrata imaju zatvorene plave kvadrate kojima tvore nizove slika koje imaju višestruke asocijacije. Plavo nebo posuto glavama, kvadratima tvore tijelo, ograničeno i krhko, stolovi koji predstavljaju glave na pladnju, stolice koje na naslonu imaju podlogu za glavu. I jedna mala giljotina kojom se igra dijete, stavljajući svoju ruku i glavu ispod noža, pored koje čeka lijes.

Kazališni ključevi su različiti i strukturirani. Glazbena obrada Marijana Nekaka ravnopravan je sudionik u cijeloj predstavi. Veliki dio predstave je pjevan i upravo je glazba ta koja budi nostalgiju starijih generacija. Primjerice, Uz Maršala Tita, junačkoga sina, nas neće ni pakao smet... može se najmanje dvostruko iščitati. Ili je Titov režim bio ravnopravan poput pakla pa nije mogao biti smeten, ili je ono kasnije bilo i gore, ili je sve samo različito stanje istoga? Glumački ansambl je uigran, scenski pokret promišljen. Kao i sve posljednje predstave pod paskom Branka Brezovca.

Tito, stanoviti dijagrami čežnje uglavnom se bavi podsviješću komunizma, ne donosi sud, ali otvara mnoge zaboravljane i potisnute neodrađne konfrontacije, koje pozicionirane u današnjem vremenu pletu neka nova stanja.

Slike ementalera

Three je vrlo dobra predstava pogotovo zbog plesača. Sastoji se od tri dijela - Bellus, Humus i Secus, odnosno ljepota, priroda te bit, esencija. Plesači grade moćnu priču o životu, odnosima, tuzi i uživanju. Svaki dio produkcije je veoma različit. Bellus donosi meditativnu atmosferu. To je slika pojedinaca i osobnosti spojenih u zajednički prostor, nezavisnih ali i povezanih ponekim zajedničkim pokretima u isto vrijeme. U Humusu devet plesačica, sve članice kompanije, plešu više kratkih kompozicija i izgledaju poput jata riba, sinkronizirane i nepredvidljive. Bellus je poput segmentirane životne priče. Jedan po jedan izvođači padaju na pod dok se drugi postavljaju u skulpture, ostali samo hodaju i zaustavljaju se, dva ljubavnika ekspresivno plešu, cijela grupa postaje precizan, dinamičan i ritmičan energetski stroj. Sve priče koje pripovijedaju svode se na bit jednostavnosti življenja što naglašavaju i kostimi Rakefet Levy. Levy je odabrala svakodnevnu odjeću za treninge. Onu istu u kojoj plesači uvježbavaju svoj pokret, onu u kojoj otkrivaju novi materijal, onu istu u kojoj žive svoj (profesionalni) život. Dvostrukost njihove izvedbene ekspresije naglašava njihov pokret: otvoreni dlanovi nasuprot britkih, trzajućih pokreta, sola u ogromnome praznom prostoru u suprotnosti s uređenim kaotičnim kompozicijama. Sve slike dodatno su naglašene jednostavnom, samo bijelom rasvjetom (Avi Yona Beno – Bambi) koja samo varira u razini osvjetljenja, i posebno odabranom i montiranom glazbom Ohada Fishofa koja dograđuje slike, sve do samoga kraja, kada svaki život nestaje u sjeni, potom u mraku usprkos harmoniji žudnje za životom.

Batsheva Dance Company osnovale su 1964. Martha Graham i barunica Batsheva de Rotschild. Imenovanje Ohada Naharina umjetničkim voditeljem 1990. bila je prekretnica za kompaniju. Danas je to renomirana grupa koja izvodi preko 200 izvedbi godišnje diljem svijeta, gostujući na brojnim međunarodnim prestižnim festivalima. Three je predstava koja obiluje vizualno jednostavnim slikama koje istražuju ljudske osnovne u ključu zahtjevnih plesnih pokreta dobro uigranog ansambla kojega čini sedamnaest izvođača. Ovakva apstraktna forma potpuno je otvorena gledatelju i može multiplicirati mnogo samosličnih priča. Međutim, sa svojom novijom produkcijom Batsheva otvara nova pitanja. Visoko kvalitetna izvedba, karakterističan plesni rukopis, zaokupljenost plesačem kao individuom ovoga su puta djelomično narušeni onime što Ohad Naharin zove 'nove forme'. Sraz i istovremenost kvalitetnih dijelova i artističkih šupljina predstavu tako slikovito pretvaraju u Ementaler. Izvana, čvrst ukusan, strukturiran sir, koji ako ga pogledamo iznutra obiluje praznim prostorom, šupljinama.

Osnovna poteškoća jest režija Ohada Naharina. Naharin je razvio u novije vrijeme dnevni trening vježbi za svoje plesače nazvan Gaga. Gaga potiče i poučava multidimenzionalan pokret, njegovu učinkovitost i pomaže plesačima da maksimiziraju svoju snagu i vještinu. Omogućava rad i neprofesionalnim plesačima. Međutim, iako se predstavlja kao nova tehnika, radi se u stvari o starome sustavu radionica, koji se često koristi u kazalištu pokreta, gdje sudionici stvaraju vlastiti materijal prema zadacima. Oni postaju koautori koreografije. Vrlo je važno kako će redatelj oblikovati, duplicirati i posložiti dobiveni materijal te kako će tuđi materijal prihvatiti sami plesači. To stvara određene prekide u prekrasnim slikama koje stvara Naharin. Drugi segment je i samo sastavljanje materijala. Ponekad Naharin to čini jednostavno, linearno i predvidljivo. Ponekad poveznica scena jest moćno intuitivna i rijetko viđena, čvrsta, strukturirana i ukusna. Koreograf tako klasičnom režijom povremeno izbacuje gledatelja iz same strukture predstave. Šteta. Drugi aspekt tiče se vremena. Znače li produkcije jednake ili manje kvalitete tijekom vremena i napredak same kompanije? Ako Ohad Nahrin stvara predstave približno jednake kvalitete tijekom nekoliko godina, on relativno umanjuje napredak Batsheva Dance Company. Pogotovo ako napretkom smatra preuzimanje starih 'novih' formi. Takvim postupcima Batsheva se može pomaknuti u retrogradnome smjeru. Ali, poneki se prazan prostor, poneke se šupljine mogu upotrijebiti poput cijevi koje mogu proizvesti harmoničnu glazbu.

Pogledašepobjegoše

Na BITEF-u je izvedena i mađarska predstava Andrasa Vinnaia i Viktora Bodoa Samljeveninestao kazališta Katona József iz Budimpešte u režiji Viktora Bodoa koju je riječka publika mogla vidjeti na ovogodišnjem Festivalu malih scena. Za razliku od riječke kvalitetne i energetski oduševljavajuće izvedbe, beogradska je bila potpuno drugačija. Možda je poteškoća u stalnome dodavanju novih materijala u predstavu? U međuvremenu, prema riječima aktera, u predstavu je dodano i izmijenjeno oko 180 stvari. Predstava se tako čini pretrpanom, prenapregnutom na trenutak iako joj je karakteristika energetska eksplozija vrhunskih glumaca koja istovremeno fantastično glume, profesionalno plešu i pjevaju te pokazuju i izuzetnu kontroliranost tijela, oblikujući izuzetno kazalište slike i zvuka, uklopljenu u multifunkcionalnu dubinsko, plošno – prostornu scenografiju koja nalikuje katodnoj cijevi televizora. Tako predstava proizvodi dvojan učinak, ili oduševljenje ili kod nekih učinak pogledašepobjegoše.

Zvonimir Peranić