 Već dva dana ne smanjuje se buka oko iznenadne ostavke sada već bivšeg premijera Ive Sanadera. Iskaču naslovi sa svih dnevnih novina i sa svih portala, a televizijske kuće posvetile su se detaljnom izvještavanju tog događanja i analiziranju svake njegove škrto izrečene rečenice na press konferenciji kojom je objavio ostavku.
Nitko, baš nitko nije dao pregled svih čimbenika koji su do toga doveli jer se o nekim stvarima još nije spremno javno progovoriti. Bivši premijer diže se na pijedestal, a kao jedini uspjeh mu se navodi približavanje Hrvatske EU, dok se neuspjesi ne navode. Ne treba taj čovjek reći zašto odlazi, trebamo mi dignuti glavu iz pijeska i naučiti sumnjati u sumnju.
Činjenice
HDZ je definitivno najjača stranka s oko 200 000 članova. Oni sada hodaju uokolo sa suzama u očima jer nema one osobe koja je donosila autoritativno sve odluke u svim i najmanjim segmentima. Oni se sad brinu za svoja poklonjena radna mjesta i za kupljene mirovine, a najbitnije, nema one osobe koja im je govorila što i kako da rade. Upravo ta stranka vodila je Hrvatsku državu kroz cijelo njeno odrastanje. Samo jedan mandat na vlasti imao je konkurentski SDP. Što se događalo sve to vrijeme.
Nastanak problema
Nakon osnivanja države uvedena je kuna, zaustavljena visoka inflacija i krenulo je otvaranje Hrvatske vanjskim zemljama. To je stvorilo želju za potrošnjom, a ponudom inozemnih dobara rasla je i njihova potražnja. BDP nacionalne ekonomija počeo se bazirati na jednoj jedinoj komponenti, a to je osobna potrošnja, ona državne potrošnje uvijek se ispuštaju iz opservacija, ona izvoza je beznačajna, a i ona investicija. To je od strane politike rađeno ciljano. Namećući kao primjer uspjeha veliki rast osobne potrošnje kroz prizmu rasta BDP-a cijelo je vrijeme bila strategija skrivanja stvarnog stanja. Postali smo uvozno ovisna država s nedovoljno inteligentnom političkom masom koja se nije snašla u mikroekonomskom kozmosu koji su trebali voditi. Taj kozmos zove se država, a ona je osim što je izgrađena kao uvozno ovisna, što je puku bilo dobro jer je stvaran privid stabilnosti i tranzicije jer svi mogu kupiti što žele i biti u doticaju s vanjskim svijetom kojemu do tada nisu bili izloženi, postala i država koja je izrodila poduzetnički sektor ciljano ovisan o državnoj potrošnji. Ne stvaranjem vlastitih dobara i njihovom prodajom na inozemnom tržištu ne mogu se stvoriti ni sredstva za osobnu potrošnju, ni za investicije, a mi smo upravo to radili. Posuđenim novcem na koji plaćamo kamatu kupovali sve što nam srce želi.
Stopa poduzetništva je u Ličko-senjskoj i Požeško-slavonskoj županiji na razini od 1%, nastala je centralizacija svih djelatnosti u Zagrebu, tako da je ostatak zemlje na neki način ostao odsječen od proračunske izdašnosti. Tranzicija se nije dogodila ni u polovičnom smislu te riječi jer se ovisnost o samodostatnosti u socijalizmu pretvorila u ovisnost o državnom proračunu i uvozu. Tržišna ekonomija nije zaživjela, nego se stvorio velik broj ljudi koji iako su se bavili poduzetništvom, ovisili su o državi. Tu je nastao i nastaje niz malverzacija jer se na zasigurno svakom projektu financiranom od strane Vlade u bilo kojem obliku financiranja ili izravnom ili kroz transfere ili kroz garancije pokralo u lancu odgovornosti novca. I to je svima odgovaralo. Mafijaški postavljeno funkcioniranje poduzetništva dovelo je do raslojenosti društva i velikog jaza između bogatih i siromašnih. Što je najgore, siromašni su se i prestali boriti za pravednost. Sudovi su korumpirani, policija je korumpirana, lokalne vlasti, županijske vlasti, mali poduzetnici, veliki poduzetnici, ljudi su postali takvi. Primjeri pravičnosti su primjer sprdnje, primjer reagiranja na nepravdu kažnjavaju se i ukratko medicinskim rječnikom rečeno bolest se s vrha Vlade proširila u sve pore društva.
Dolazi znak STOP
Strategija razvoja ili nema ili su loše napisane, a i takve se ne provode. Državna uprava puna je pobornika jedne i jedine stranke, smještenih u neke urede s nalogom da prevrću papire, a jedna je osoba svojim delegiranjem ideja zaželjela dostići EU kako bi ostala zauvijek zapamćena. Balkanski misleći da kako stvari funkcioniraju i u Hrvatskoj moraju funkcionirati i u Europi. Donošeni su zakoni koji samo troše papir, donošene imaginarne antirecesijske mjere nakon dugog nepriznavanja da recesija postoji sve vrijeme vladanja iste stranke, pokrenute su reforme koje se nije željelo provesti, osim na papiru i tu je dolazi znak STOP iz EU. Slovenija je započela trakavicu zvanu Piranski zaljev i tu je ona EU dobra izlika. Ne može se javno reći da se reforme ne provode kad je velik broj poglavlja već otvoren, pa zatvoren, a neka čekaju zatvaranje. Ne može se ni reći da je velik dio novca utrošen na loše projekte koji ne daju rezultate, ne može se reći da je to neoprostivo jer je glume dosta i takvi EU ne trebamo. Pa su dobro došli susjedi i sve je stavljeno na čekanje, dana je velika packa glavnom pokretaču svega i on se nakon godina provođenja samovolje, zapošljavanja po političkoj pripadnosti loših i nekompetentnih ljudi koji naravno da nisu znali drugačije no što su naučili, povlači. I to je dobar potez. Bolji nego da je otjeran, bolji nego da se ljudi nakon ovoliko godina iste vlasti sjete: Pa čovječe jedna nas stranka vodi cijelo vrijeme. Bolje nego da članovi HDZ-a javno počnu istupati iz njega (što neki već jesu), svakako bolje za svih da dođe nova garnitura, a ne ona koja je bila. Pod tim mislim stranačka garnitura, iako sumnje su razumne kad govore da nema političara koji je pod cijenu vlastite slave spreman uhvatiti se u koštac s masom problema nastalih iz neznanja, namjere, korumpiranosti i samovolje. I što je taj čovjek mogao reći na presici nego ostati dosljedan sebi. Ne odgovara na pitanja na koja mu se ne odgovara, nemati obraza reći razloge jer njima bi sam sebe zauvijek pokopao, nego odlazi, ostavljajući puteve za povratak.
Nema pameti za izlazak iz recesije
Egomanija je opasna bolest, ali tko će potvrditi dijagnozu. HDZ je u strahu, zamjenica nije dovoljno dobra, oni hoće onoga tko je obećanja i dao. Jedne nekompetentne zamjenjuju još gori, liječnici koji se ne bave medicinom jer u njoj ne mogu dovoljno zaraditi, koji nakon toliko godina studija nemaju osnovne manire u komunikaciji, koji ne poznaju demokraciju nego samo za sebe stvorenu njenu verziju koju će oni narodi pokazati. I opet mrak i svjetla nema, ekonomija šuti, profesori se bore dirati u vatru, razvoja nema, nema klastera, nema prioritetnih industrija, nema prioritetnih proizvoda, preporuka poljoprivrednicima, ušutkava ih se parama, a ne uči ih se raditi samodostatno i financijski pozitivno, nema volje, nema cilja… Bezglavo glavinjamo dalje kao „Bezglavi Nick“ u Harry Potter serijalu i gdje smo bili tu i ostajemo – izgubljeni. Jer iako smo samostalni to nikad nismo u potpunosti bili, jer iako želimo uređeno društvo, ne znamo zasukati rukave i tko ima snage reći da gotovo ništa ne valja i da svaki i najmanji djelić sustava treba ponovno izgraditi uz utrošak još više vremena jer popravljamo greške?
 |
RSS Komentari
