Osim velikog HNK postoji u Rijeci i jedan mali HNK.

Neki dan sam naivno uključio radio nadajući se dobroj pjesmi ili bar pjevušljivoj odjavnoj špici.

Trenutačna situacija u Republici Hrvatskoj ne pruža uvid u svijetlu budućnost. Svjetska ekonomska kriza poput zarazne bolesti zahvatila je sve segmente gospodarstva naše zemlje.  Porast stope nezaposlenosti, pad razine dohodaka u zemlji i općenito porast siromaštva u zemlji najavilo je recesiju. Činjenica koja nas tješi je ta što u svojoj boli nismo sami pa našu sudbinu osiromašenja gospodarstva dijeli još mnogo drugih zemalja diljem Europe. Jedina pozitivna nit jest  kolektivni duh i ujedinjenost u ''svjetskoj boli'' s ostalim zemljama  čije je gospodarstvo napala ova svjetska kriza.

Svi oni koji su je osjetili u svom novčaniku počinju se sjećati vremena u kojem im je bilo bolje, vremena prije 20 godina kad je Hrvatskom vladalo drugo državno uređenje, drugi principi življenja, druge društvene okolnosti. Nama mladima je apstraktno uopće razgovarati o prošlom vremenu u kojem je vladao sistem koji očigledno nije imao šansu za uspjeh, jer da jest, još uvijek bi živjeli u vremenu komunizma čiji je reprezentativni pojam bila ujedinjena država Jugoslavija.  Naši roditelji često znaju u trenutcima krize kao što je ova napomenuti kako ježivot kad su oni imali 20 godina bio puno bolji. Komunizam je iza nas a mi smo postali djeca kapitalizma u kojoj su sve zemlje povezane tolerancijom, zajedničkim ciljem za slobodom u trgovini, slobodom za izražavanjem mišljenja, koji naravno podrazumijeva međusobno poštivanje. Voljeli su ono što im je štetilo samo zato jer im je pružalo iluziju u dobar život.

Pad Berlinskog zida 1989. godine značio je prekretnicu njihovih života i početak razdoblja bez komunizma.  Ta je prekretnica značila kraj slavljenja lika i djela totalitarističkog režima, kraj svim crvenim zvijezdama, čekićima i srpovima, i početak slobodne trgovine, razvoja tehnologije, novih saznanja. To je značilo rođenje novih generacija čiji je život započeo u razdoblju u kojem su pojmovi komunizam i kapitalizam apstraktni, generacije koja se ne zamara previše političkim uređenjem zemlje. Pad Berlinskog zida znači i rušenje zidova koji su u glavama ljudi čija je misija bezuvjetna služba  političkom režimu. Ti zidovi su predstavljali prepreku da ljudi koji imaju drugačije svjetonazore od ostalih budu ono što jesu, drugačiji od drugih. No tad je bilo sve gotovo, zidovi su srušeni, kako i u ostalim zemljama komunističkog režima, tako i u mojoj zemlji. Sloboda misli je napokon zagarantirana svima koji su je dugo priželjkivali.

 No svejedno, prošlost rađa budućnost pa je tako i naša komunistička prošlost ostavila dubok trag u ljudskom mentalitetu. Republika Hrvatska odjednom više nije postojala kao dio Jugoslavije, nego kao dio čitavog svijeta.

Naša zemlja kakvu danas znamo, u posljednjih 20 godina prošla je kroz mukotrpnu borbu da bi postala ovo što jest. Raskid od komunističke Jugoslavije obilježio je krvavi rat koji je započeo u travnju  1991. godine. Ljudsko bezumlje u obliku domovinskog rata obilježilo je prostore čitave bivše Jugoslavije. To je bio rat za slobodu, ali isto tako i potvrda prekida s komunističkim režimom. Velikosrpski agresori  zločinačkim pothvatima zavio je u crno hrvatske majke. Četverogodišnji domovinski rat ostavio je duboke rane na našim srcima. Iako kao mala djeca  nismo bili svjesni opasnosti u kojoj smo se nalazili, suze naših roditelja i bližnjih, bježanje od domova i biljeg pod nazivom ''izbjeglica'' zauvijek su ostavili trag u mislima i sjećanjima na te početne godine naših života. Nismo osjećali mržnju prema nikome, jer bili smo prenaivni da bi ikog mrzili. Jednostavno nismo bili svjesni što se događa i zašto su svi tako nesretni. Godine u izbjeglištvu su prouzrokovale da više cijenimo dom, da više cijenimo zemlju  za koju su se borili naši roditelji i bližnji. Kraj rata u kolovozu 1995. godine predstavljao je kraj agonije koja je mučila sve čiji je život dodirnuo domovinski rat. Svršetak ove mukotrpne borbe ispunjene strahom i suzama bio je početak novog života, nade u bolje sutra. Hrvatska je napokon dobila svoju nezavisnost. Na lica naših sugrađana vratio se osmjeh i izbrisao suze. Majke i supruge su dočekivale svoje sinove i muževe, a djeca su hrlila u zagrljaj roditeljima. Neka djeca su ostala bez zagrljaja, njihov tata se nije vratio....

1996. godina za moju generaciju značila je početak školovanja, tog divnog razdoblja u kojem smo se počeli formirati u osobe. No, život teče dalje, a mi ćemo se uvijek rado prisjetiti onih koji su nam omogućili slobodu.

11. srpnja 1998. godine Hrvatska nogometna reprezentacije osvojila je brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, kolektiv i jedinstvo se osjetilo na svakom koraku. Ovo nije bila samo pobjeda naših nogometaša, nego je predstavljalo i potvrdu našeg identiteta, jer pobjeda je glasila na ime ''Hrvatska'' koje se pročulo diljem svijeta. Davor Šuker, najbolji strijelac tog prvenstva postao je sinonim za našu zemlju.

Godine polaku izmiču a naša zemlja se već polako asimilira u svjetskim krugovima te napokon postaje dio svjetskog miljea. Život je napokon krenuo naprijed, gospodarstvo Hrvatske je počelo napredovati. Sad možemo i službeno biti dio razvijene Europe.

18. lipnja 2004. godine Hrvatska je svojim statusom zemlje kandidata za ulazak u Europsku uniju dobila i priželjkivani status utjecajne zemlje u ovom dijelu Europe.  Ovaj službeni dokument bio je potvrda da smo na dobrom putu da poboljšamo život građana Hrvatske. No ipak, u našoj zemlji nisu tekli med i mlijeko, građani su sve više skeptični prema Europskoj Uniji i njezinoj misiji da Hrvatska postane dio europskog prestižnog  društva. Što su više godine izmicale, to je više izmicala nada i želja za ulaskom u Europsku uniju. Nezadovoljstvom životnog standarda ljudi su postali nestrpljivi, skeptični, nezadovoljni, lijeni, obeshrabreni i umorni. Prestali su se truditi jer ne žele čekati i slijedećih mjeseci na burzi rada. Previše nas je toga odvajalo od statusa  članice Europske unije. Svaki put kad pomislimo da smo blizu, otvori se novo pitanje koje treba biti riješeno da bi postigli svoj cilj. U tome je ležao razlog euroskepticizma koji se poput zarazne bolesti širio zemljom. No svejedno, još nismo odustali i borimo se za ono što nam već neslužbeno i pripada a to je dio prestižne i elitne zajednice koja će našim građanima, a pogotovo mladima, pružiti bolju perspektivu i  svjetlu budućnost. Naši životi čekaju da nam se pruže mogućnosti  da svojim znanjem, inovativnošću i željom za novim spoznajama sebi stvorimo sigurnu egzistenciju.  Mladi koji sa diplomom u rukama u očaju traže radno mjesto, koje će im osigurati sutrašnji kruh, najviše shvaćaju važnost našeg ulaska u Europsku uniju. 

Pristupni pregovori traju već godinama, a kraj našeg puta prema tom europskom divu još uvijek se ne nazire. No mi se i dalje nadamo, štoviše, vjerujemo da ćemo jednog dana pronaći svoje mjesto pod suncem kao službena članica najveće i najvažnije političke zajednice na europskom kontinentu.

Teško nam je gledati današnje stanje u zemlji koje je ispunjeno siromaštvom, zločinom, korupcijom, visokom stopom rasta nezaposlenosti, a samim time i ljudi koji svoj ručak traže u kantama za smeće.  Riječ ''recesija'' kao poremećaj u ekonomskim i gospodarskim aktivnostima zemlje, sve češće postaje opravdanje za neprilike u kojima se nalazimo. Situacija za mnoge djeluje bezizlazno i bezndano kao  utapanje u živom blatu bez i jedne slamke  spasa za koju bi se mogli uhvatiti.

U posljednjih dvadeset godina, Hrvatska je doživjela uspone i padove, i to one između kojih je razlika nebo i zemlja. Neke stvari ne možemo promjeniti i trebamo ih prihvatiti onakvima kakve jesu. Pred nama je još samo jedan teški ispit a to je ulazak u Europsku uniju koja za sobom vuče  priliku za bolji život.

Bilo kako bilo, budućnost je na nama a prošlost ostavljamo u uspomenama i vremenu koje je iza nas, ona sad ionako više nije bitna. Naši roditelji su imali priliku, i oni su imali dvadeset godina, a sad je na nama red da budemo Republika Hrvatska, da oblikujemo svoju budućnost i budućnost svoje zemlje. Na nama preostaje da krenemo iznova, u znaku nade, prijateljstva i mira s ostalim zemljama ovog djela Europe.  

Što imaju Zach Efron, Jonas Brothers i Miley Cyrus zajedničko ?! Najvjerojatnije da nitko u ovoj truloj državi iznad 11 godina nije čuo za njih, ili da, oni koji jesu čuli za njih najčešće  govore ''Avić,, (za starije čitatelje: riječ ,,Avić'' derivira iz nusprodukta situacije prožete izvještačenom osjećajnošću koji je popularan u Hrvata od 14 do 25 godine uz koje paralelno se pojavljuje vjerovanje da je Tito bio ,,vrsta sladoleda'').

Gospodarska kriza svakim danom nas sve više podsjeća na svoju prisutnost u obliku praznih novčanika, praznih trgovina, velikog broja nezaposlenih, a najviše se osjeti na tužnim licima građana koji beznadno gledaju lijepo uređene izloge u čijim blagodati neće tako skoro uživati.