 Američka drama zaostajala je u razvoju više od sto godina za američkom poezijom i romanom. Međunarodno prepoznatiljiva postaje tek početkom 19.st. Unatoč kašnjenju u nepunih trideset godina, sredinom 20. st., proširila se svjetskim pozornicama i svjedočila izuzetnoj umjetničkoj snazi njezinih dramatičara, Eugena O'Neilla, Tennesseeja Williamsa i Arthura Millera.
Vrhunac Williamsova dramskoga stvaralaštva predstavljaju naširoko poznati naslovi, Staklena menažerija, Tramvaj zvan Žudnja, Mačka na vrućem limenom krovu i Slatka ptica mladosti. U njima je opisan svijet američkoga Juga kao idealizirana prošlost, kao simbol dekadencije u koju bježe njegovi likovi. Međutim, taj Jug je samo okvir za traumatizirana iskustva njegovih likova, a upravo traume, psihološka (labilna) stanja i svi kompleksi kojih se dotiče više su nego aktualni i danas. Zato Williamsove drame nadilaze vrijeme, 'svježe' su i danas, jer se valjda, u svakome dijelu naše civilizacijske vremenske skale, nalaze samo drugačiji samoslični oblici bježanja u neku drugu prošlost, pohlepe i gramzljivosti kao uzrok stvaranja trauma samo su naglašenije.  Riječka je publika imala sreće (ups, pardon)... Riječka je publika imala priliku, u zadnje tri godine, pogledati tri inscenacije Williamsa. Ali, kako to biva, nije dovoljno uzeti majstorsko djelo da bi se napravila iole dobra predstava. Jedna ustanova i jedna udruga, HNK Ivan pl. Zajc i Udruga HKD Teatar... uspjeli su napraviti svojevrsni masakr djela ovoga autora u Rijeci.
Udruga HKD Teatar... nedavno je načinila 'inspiraciju' Menažerija u režiji Anice Tomić i dramaturgiji Jelene Kovačić. Ova scenska tvorba nastala je na posljednjem prizoru Staklene menažerije u kojoj igraju Edita Karađole Šegvić, Andreja Blagojević, Damir Orlić i Dražen Mikulić. Postavljena je kao niz brzih i isprekidanih razgovora koji bi upravo trebali naglašavati i emocionalno potaknuti gledatelja na razmišljanje o svim aspektima koje nudi Teenessee Williams. Međutim, gledajući treću izvedbu, u praznoj dvorani, s nekolicinom gledatelja, sve je izgledalo nekako kazališno tužno, ironično i nadasve neuvjerljivo. Uvijek se iznenadim kada se profesionalni glumci, neki već na kraju svojega profesionalnoga vijeka, odnosno, općenito kazališni profesionalci čudom čude otkrivanju novih kazališnih kombinacija, koje, zapravo, već postaju stvar prošlosti. A riječka profesionalna kazališna scena upravo je takva. Udruga HKD Teatar ... tako predstavlja izlizane kazališne klišeje koji postaju patetični, pod samoprozvanim suvremenim iščitavanjima klasika. Prekidanje govora u kojima glumci zaleđuju maske (razjapljena usta i oči), sto puta viđeni gegovi, pokušaj dramatiziranja samo vikanjem, neuvjerljivost scenske igre kojoj najviše doprinosi potpuna nekontrola tijela, a što je posebno bitno ako igrate u zamišljenoj scenografiji na praznome prostoru i na kraju kada svi patetično zaplaču, valjda bi trebalo dovesti do nekakve ekstaze? Bit Staklene menažerije jesu složeni likovi razapeti između vlastitoga htijenja i grube realnosti. U Menažeriji likovi su svedeni na tragove melodramatičnosti i ispovijedi (koju nažalost loše cijele sezone pokušavaju doseći u HNK Ivan pl. Zajc). Williamsov tekst je poetizirana ispovijest mladoga čovjeka, njena banalnost i preobrazba. Menažerija je nepotistička isfuračina u sukobu interesa njenih aktera.  HNK Ivan pl. Zajc predstavio je pak Tramvaj zvan Žudnja u režiji Dina Mustafića i lošoj dramaturgiji Željke Udovičić. Razvučena, dosadna, zamorna i spora, suvremenost prošloga tisućljeća ponovno se ukazala na riječkoj sceni po već viđenom receptu. Recept je dovedi zvijezdu kako bi sakrila sav nerad, nekvalitetu i učmalost koja ovdje vlada. Ovaj put zvijezda je Mirjana Karanović koja se baš (barem u izvedbi koju sam gledao) nije doimala zvjezdano. Njena interpretacija glavne junakinje Blanche DuBois osiromašene predstavnice stare južnjačke obitelji, bila je nedorečena i zbunjujuća. Primjerice kada kazuje dodajte mi peškir, odnosno ručnik. Započinjala bi s rečenicama uvjerljivo, ali bi se do kraja skoro svake rečenice otisnula u glumačku neuvjerljivost. Kao da je iz nje izvirao umor. Nadalje, u dijelu karakterizacije Blanche koji se odnosi na njenu promiskuitetnost Mirjana Kranović je dodatno neuvjerljiva i kao da izviru osobno neriješeni odnosi spram seksualnosti. Javlja se glumačko iščašenje. Uvjerljiv je zato bio Alen Liverić koji je jedini glumački zaokružio lik (Stanley Kowalski) i uravnoteženo ga oblikovao kroz cijelu dramu. Sve ostale interpretacije su poput edamera, pune šupljina i nelogičnosti. Najveća nepotrebnost je uloga dodijeljena Tanji Smoje koja se kao Meksikanka par puta pojavi i klizne scenom (mislim da joj tako nešto nije bilo potrebno). No, kako Zajc tone sve dublje i dublje u kvalitativni glib može se vidjeti iz razno raznih detlja. Recimo podjela kupona za vina ili izlet ljudima ispod stolica (više o tome u ciklusu Lakrdija). Ni na ovoj predstavi nije bilo pljeska nakon prvoga dijela. Iz poznate menažerije Barbare Grabušić, referentice za odnose s javnošću, nakon svake premijere šalje se tekst medijima s izdvojenim dobrim citatima o predstavi. Ovaj put poslan je tekst s citatima dvije autorice u nekoliko redaka, što bi reć da niti kritičari baš previše ne pohode u ovu kazališnu kuću. I tako sam HNK kroz ovu predatvu i njeno postojanje, postaje prava Williamsova drama, ali u okviru kulture grada Rijeke, a ne samoga kazališnoga čina. Složenost Tramvaja ... nije samo u psihološkoj karakterizaciji likova već u Williamsovoj stalnoj prisutnoj ambivalentosti prema njima, primjerice šarm i uzaludnost bijega kod Blanche ili animalnost i vitalnost kod Stanleya. HNK pak iskazuje ambivalentnost prema nekvaliteti, onoj izvedbenoj – umjetničkoj i onoj stručnoj.
 Udruga HKD Teatar... upropastila je još jedan Williamsov tekst svojom inscenacijom Mačke na vrućem limenom krovu krajem 2006. u režiji Laryja Zappie. Tako katastrofalno lošu kazališnu izvedbu (Nenad Šegvić, Edita Karađole Šegvić, Leonora Surian, Damir Orlić, Andrea Blagojević i Denis Brižić) imali smo prilike pogledati u svega nekoliko termina jer su i sami stvaraoci ovoga uratka shvatili o kakavoj se predstavi radi, pa je nisu reprizirali. Poput priredaba na partizanskim pozornicama predstava je u svakom (glumačkom, scenskom, glazbenom, dramaturško, kostimografskom, redateljskom i inom) dijelu bila čisti promašaj. U Mački metaforu prošloga vremena predstavlja ovaj put rak koji izjeda Velikog Tatu Pollitta (Nenad Šegvić) bogatog i moćnog veleposjednika. Taj rak pohlepe, rak gramzljivosti, rak licemjerstva, rak lažnosti i plastičnosti prekriva sve članove njegove obitelji u borbi za njegovo nasljedstvo. Williams u drami ostavlja pitanje jesu li ljubav i suoosjećanje s istinom dovoljni?
Upravo ova scenska katastrofa svojim postojanjem i ovakvom izvedbom u Rijeci, postaje prava Williamsova drama, ali u okviru kulturne politike Grada Rijeke, a ne samoga kazališnoga čina. Predsjednica Kulturnoga vijeća za dramsku djelatnost, koje odlučuje o vrednovanju projekta za dodjelu financijskih sredstava, je upravo Edita Karađole Šegvić, žena predsjednika Udruge HKD Teatar..., Nenada Šegvića. Zapisnike vodi, preuređuje i kroji Višnja Višnjić Karković, vodeća suradnica u Odjelu za kulturu Grada Rijeke, suoodlučuje što će se i koliko sufinancirati, a ujedno je i visoko pozicionirana u Udruzi HKD Teatar ... (to ne treba čuditi jer je upravo ovakava povezanost udruga i Odjela za kulturu pravi hit u Rijeci). Kulturnome vijeću kojemu je vrlo važna kvaliteta svih ostalih, osim nekih, nije problem godinama sufinancirati programe Udruge HKD Teatar ... u milijunskim iznosima poreznih obveznika Rijeke, bez obzira na njihovu nekvalitetu. Već na trećoj izvedbi ostaje se bez gledatelja, a i sami skidaju predstave s repertoara. Upravo se takvim postupcima pokazuje pohlepa, gramzljivost i licemjerje, gazi se preko kazališnih ideja drugih (mladih i onih starijih) ne bi li se zadovoljio vlastiti ego i vlastita egzistencija. S druge se pak strane stvara slika idile osigurana preko svojih medijskih pijuna. Ostaje nam zapitati se, poput Williamsa, jesu li ljubav (prema kazalištu) i suoosjećanje s istinom dovoljni da riječka kazališna scena dočeka neke nove, bolje dane?
 |
RSS Komentari
