Eurokaz vs. Riječke ljetne noći (4. epizoda lakrdija riječkoga HNK...)

Mnogi će se upitati kako uopće uspoređivati Eurokaz i Riječke ljetne noći? Pitanje je zaista smisleno postavljeno. U biti ta su dva festivala, ili preciznije manifestacije, neusporedive. Jer festival Eurokaz je progresivniji, sadržajno i formalno posloženiji, osmišljeniji, kvalitetan, kompaktan i uniforman. I nakon više od dva desetljeća djeluje svjež i mladenački, dok nedavno pokrenute Riječke ljetne noći u posljednje su dvije godine rapidno poprimile oblik zastarjele, raritetne iz ropotarnice kazališne povijesti prežvakane priredbe. Lažnjak koji je ove godine mnoge količine novaca poreznih obveznika doslovce ispucao u vjetar.

Usporedba je ipak moguća. Eurokazovo promišljanje kazališta uvijek se može promatrati kao inovativni izvor, čije se (predstavljene) ideje poput kuglstih valova šire i zahvaćaju pojedince, kazalištarce naših prostora, djeluju na njih i polagano potiču promjenu. Pogledajmo samo način promejne na odsjecima režije i dramaturgije Akademije dramskih umjetnosti. Polagano ali sigurno pojavljuju se novi autorski i režijski pristupi. Ipak, većina tih valova samo se odbije od zastarjeloga sad već gotovo dva stoljeća kazališnoga oblika ustanovljenoga još tamo u Austro – ugarskoj. Oblika kojega neki (najviše sve naše nacionalne kuće) vješto predstavljaju kao nešto novo, dobro, kvalitetno. Ako bi uspoređivao poziciju HNK (Ivan pl. Zajc primjerice) s nekim državnim poduzećem, onda bi analogija zasigurno bila Hrvatske željeznice. Entitet koji guta novce poreznih obveznika, koji zapravo ne pridonosi društvu (HŽ financijski minus, HNK kulturološko duševni manjak) već se nekolicina iz tog entiteta, poput parazita, uljuljana u svoju egoegzistenciju, hipnotički samouvjerena u svoju veličinu, financijski bogati i ostalima oduzima osnove preživljavanja, a društvo, oduzimajući kulturu dekadentno degradira ka oblicima i formama života po kojima se upravo razlikujemo od onoga što mnogi nazivaju 'primitivnim vrstama'. Sve je ovo zapravo ubijanje kazališta.

Kazalište se ubija na razne načine. Ubijaju ga pojedinci. Prvenstveno nestručni političari, potom sebično ego manijakalni stručni i razni suradnici, a ono još tužnije ubijanje jest onda kada ga ubijaju kvazi umjetnici i nestručni kazalištarci. Razno raznim šegavim i sebičnim postupcima ubijaju i nadu, a kazlište pretvaraju u trulež poput odstajaloga voća, tamno  cvenoga, fermentiranog, punog crva.

Ovogodišnji Eurokaz je za svoju temu odabrao smrt ali su, ovoga puta, njegovi koncentrični kuglasti valovi, odbijajući se od staroga mastodonta, osvjetlili upravo ubijeno kazalište. Jedna takva lešina su i Riječke ljetne noći. Takav luk omogućuje usporedbu.

Kazalište smrti

Eurokazovo bavljenje smrti kazališno je prikazano na više razina. Ona očekivana jest smrt kao tema. Takava je predstava Kamp grupe Hotel Modern iz Nizozemske. Kamp se bavi događajima jednoga dana u Auschwitzu. Posebnost ove predstve jest pomno rekonstruirana svaka građevina logorskog kopleksa do visine tridesetak centimetara. Iz gledališta tako promatrate, kao iz zraka, barake za prihvat logoraša, željeznicu i postaju, plinske komore, gubilišta, vješala... Stanovnici logora i vojnici, male su figure visoke poput prsta, pomno izrađene s naglašenom facijalnom ekspresijom. Tri čovjeka pokreću čitav taj svijet, a mnoštvo mikrokamera snima pojedine događaje koji se projiciraju na platno.

Na stotine figurica ispunjava ovaj prostor scenske igre i rekonstruira mjesto umiranja. Fascinantna je ova multidisciplinarna predstava koja povezuje film, kazalište, modelarstvo, lutkarstvo, vizualne umjetnsti i stvara maštovit svijet ponikao na stvarnosti. I upravo ovakva sprega, i visoka preciznot izvođača u jednom trenutku prokazuje nove dimenzije umiranja. S jedne strane to su lutke koje stvaraju prostor tatralnosti, ujednačenosti zbog svoje izvedbe, ali i spoj, uređenje, autora koji upravljaju svime. S druge strane, svaka lutka ima svoj otisak u stvarnome čovjeku, stanovniku ovoga logora, koji je također imao svoju promišljenost, uređenje i upravljanje – koje je vodilo u zvjerski završetak. Spoznaja o samosličnome ustrojavanju kazališnoga djela i procesa istrebljenja upućuje na moć i snagu kazališta koja je rijetko viđena na našim scenama, ali ukazuje kako je smrt i umiranje neiscrpna umjetnička tema kojoj se može uvijek pristupiti drugačije i inovativnije.

Lakrdija 12 – Godzila kompleks

Riječke ljetne noći (RLJN) vole se hvaliti kako u svome programu imaju spektakle ali i megaspektakle. Taj Godzila kompleks posebno dolazi do izražaja kada znamo da su kinezi otvaranje Olimpijskih igara stavili u kategoriju spektakla. A u istu je kategoriju postavljeno i otvaranje RLJNja s francuskom skupinom Éphémère (Vatreno) koja je priredila program  Od Prometeja do Galileja. Početak spektakla s vatrom, vatrometima i samoprozvanim akrobacijama koje su se odvijale ispred i na zgradi riječkoga Kazališta, a svodile su se na hodanje zavezanih osoba, jedva vidljivih i ne osvjetljenih po krovu. Središnji dio održao se na Gatu Karoline Riječke koji se sveo na malo vatrometa. Ono što je najzanimljivije jest što se pokušalo prodati kroz te 'vatrolomije': Prometej dopušta ljudima da se domognu vatre unatoč Zeusu, dok Galileo ukazuje ljudima da je Zemlja okrugla a svemir beskonačan unatoč protivljenju Crkve. Sve je podijeljeno u sedam dijelova koji nose nazive: Zeusova moć, Prometejeva akcija, Zeuosova ljutnja, Prometejeva kazna, Zeusov oproštaj, Galilejeva potraga te Od Prometeja do Galilea. Grupa koristi i suvremenu i klasičnu glazbu koja bi trebala pojačavati slike i kod publike ostaviti emocionalni neizbrisiv trag (slike) kao rezultat umjetničkoga djela. Možda to u nekim drugim prostorima i funkcionira, ali u Rijeci to nije bio slučaj. Je li problem bio produkcijske, tehničke ili neke druge prirode nije poznato. U razgovoru s publikom nakon ovoga spektakla mnogi su se čudili da su neki ljudi bili na krovu kazališne zgrade. Neki su nakon kraja očekivali kako će predstava upravo početi. Mnogi nisu čuli glazbu. Mnogi nisu znali da je prvi dio ove dogodovštine pred zgradom HNK (opet profesionalno odrađen posao promidžbenoga ureda). Mnogima se to činilo kao doček Nove Godine ali bez pijanih ljudi. A nitko od mojih sugovornika nije vidio niti priču o Zeusu, Prometeju, Galileu, Zemlji, Crkvi... Možemo zaključiti da je izvedba bila ništa drugo doli na razini vašarske pirotehničke zabave.

Ako usporedimo spektakl otvaranja Olimpijade i otvaranja RLJN mislim da je nepotrebno govoriti kako su otvaranja neusporediva. Za megaspektaklima RLJNja pak nema mjesta spomena. Slično je i sa zatvaranjima.

RLJN su priredile, ponovno samoprozvani, spektakl Bal na vodi. Isti se sastojao od reda glazbe u izvođenju orkestra Opere HNK Ivana pl. Zajca, reda govorancije što je trajalo dulje od samoga događaja u vodi. Na kraju su sinkro plivačice od kojih neke (ili većina) i djeca, u vodi otplivala koreografiju njihove trenerice Marije Đudarić, dok su druga djeca oko bazena stajala s bakljama (taj dio je trajao 8,5 minuta). U pozadini je nekoliko parova, što miješanih, što isključivo ženskih (zbog nedostatka baletana) plesalo koreografiju Andreia i Irine Koteles. Publika je bila neopisivo sretna. Mame, tate, tete i babe vidjevši svoju dječicu radosno su pljeskali i vikali Vidi moje male, kako lipo pliva... pritom prekidajući izvedbu glazbenih numera. Sve je nalikovalo na završne produkcije plesnih grupa koje možemo vidjeti u lipnju u HKDu ili pokaznome športskome treningu – nikako završetku festivala, a najmanje spektaklu. Isti je događaj izazvao skandal jer je autor Damir Zlatar Frey napustio Rijeku jer nije dobio više od dvije ulaznice (trenutno važeća priča). Što je čudno. Jer, ponovno razgovarajući s publikom, koja se uglavnom sastojala od rodbine djece izvođača, svatko je mogao dobiti besplatno karat koliko je htio. Moguće je da je netko otkupio pa dijelio karte, ali mogle su se dobiti koliko hoćeš. Za samu izvedbu, i dan ranije za generalnu probu koja je prema izjavama gledateljstva bila bolja, jer ni pričala ona ženska (Nada Matošević, op.a.) a ni Obi.

Valja napomenuti da je ovim spektaklom riječki HNK ponovno prekršio Zakon o radu koji propisuje, među ostalim, i noćni rad malodobnika i to:

Članak 62. stavak 2 i 3.

(2) Za malodobnike zaposlene izvan industrije rad u vremenu između 20 sati uvečer i 6 sati ujutro idućeg dana, smatra se noćnim radnom.

(3) Zabranjen je noćni rad malodobnika, osim ako je takav rad prijeko potreban zbog više sile.

No HNK je i prije kršio zakon, pa zašto ne i sada.

Pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić je u jednoj emisij HTVa izričito naglasila kako se ove odredbe odnose i na rad djece, bila ona plaćena ili ne. A dok se ne donese izmjena zakona, bez obzira na sviđanje ili neslaganje, isti se mora poštivati.

S druge pak strane Eurokaz donosi predstavu Spektakularno poznate britanske grupe Forced Entertainment. Jedna od najvažnijih grupa eksperimentalnoga kazališta, poznata po sofisticiranoj primjeni tehnologija u teatru uvijek se bavila suvremenim temama. Ovoga puta dotakli su se smrti kazališta, ali na formalnoj razini. Svega dva izvođača izvode komad u prostoru ogoljenome od scenografije, oblikovanja svjetla, glazbe, djelomično kostima stvarajući, svojom izvedbenom snagom začudnu poveznicu između kazališnoga djela i gledatelja. Prepušteni interpretaciji i snazi riječi, zvođači uspijevaju kod publike potaknuti stvaranje mentalnih slika o onome o čemu govore. Te slike u životopisne, precizne i jasne. Gledajući tako kazališno opustošenu, obamrlu scenu oslanajate se samo na slušanje koje u vašoj glavi stvara kazališnu predstavu. Provokativan, inovativan i nadahnut rad istovremeno je u vizuri potpuno suprotan naslovu kojega nosi, a s druge strane spektakularan u svojoj naravi. Ovakovo stvaranje emocionalnih slika jasno je i snažno, možda onakvo kakvo grupa Éphémère pokušava u isfuranim pričama o Prometeju, Zeusu i Gelileu stvoriti puckalicama prodavajući dim i maglu.

Mrtvačko kazalište

Iako u današnje vrijeme britanski kazališni i filmski redatelj i inovator Peter Brook ne predstavlja ništa novo (inovativno je označio drugu polovicu 20. stoljeća) ipak predstavlja primjer dobre predstave – nadasve glumačke. Peter Brook se borio protiv mrtvačkoga kazališta. Kazališta plastike, neuvjerljivoga glumljenja, prenemaganja na sceni, lažnosti kazališta. Zanimao ga je prazan prostor i mogućnost njegove teatralizacije.

Promatrajući kazalište kroz vrijeme moglo se zaključiti kako se Kazalište nazivalo i kurvom, misleći na nečistu umjetnost, ali danas to je istina na sasvim drugi način – kurve uzimaju novac, a nakon toga slijedi kratkotrajno zadovoljstvo. Što ostaje nakon ponekih kazališnih predstava? Za koje se isto daje novac. Liječnik može uočiti razliku između živućega i beskorisne torbe kostiju što ostaje iza života, ali manje smo praktični kod uočavanja kako se ideja, stav ili forma mogu mijenjati iz živućega u izumiruće. A upravo se to događa s HNK. Pretvaraju se u izumiruće. Prošlogodišnje sezona i RLJN upravo pokazuju kako su Brookovske teze i danas živuće. Živi mrtvačko kazalište, prikriveno vlastitiom propagandom i anestezirano gradskim ocima koji mu financijskom i inom podrškom (gotovo 50.000.000,00 kn samo za hladni pogon Zajca ove godine) omogućuju ovakvo mrtvačko življenje.

Da tome ne mora biti tako pokazuje i predstava izvedena na prošlogodišnjemu Splitskome ljetu - Fragmenti nastalu po djelima Samuela Becketta u režiji Petera Brooka, u izvedbi Brookovog Centra za izučavanje kazališta (C.I.C.T.) i Theatre des Bouffes du Nord, koji je sjedišta Centra još od 1974. Predstavu čine pet kratkih, manje poznatih komada Samuela Becketta u posvetu kojemu je Brook 2007. načinio predstavu upravo na piščevu stotu obljetnicu rođenja. Ti komadi su Grubo za kazalište I, Zibanka, Čin bez riječi II, Nijedno, Dođi i idi, a u Splitu su ih izveli glumci Hayley Carmichael, Marcello Magni i Khalifa Natour. Brook je predstavu realizirao uz umjetničku suradnju svoje dugogodišnje suradnice Marie-Hélène Estienne.

Kazališni prostor Petera Brooka je prazan. Na sceni nema gotovo ničega. Pokoja stolica ili rekvizit. Glumci i nemaju neke posebne kostime. Scenska glazba ne postoji. Oblikovanje svjetla je u naznaci. Reklo bi se ništa. No, težište je na čistoj glumačkoj interpretaciji i izvedbi. Svi ti elementi jednostavno nisu potrebni, jer su glumačke interpretacije toliko pune, dostatne, uvjerljive i realistične da jednostavno plijene pažnju. Fragmenti tako donose uvjerljivo kazališno tkivo koje progovara o životu, životnim situacijama, onim jednostavnostima koje u suštini čine život dok nam se događa življenje u planiranju ciljeva. Između svakoga od 5 dijelova posebna je pažnja posvećena svjetlu (oblikuje ga Phillipe Vialatte). Tako je primjerice linijama osvjetljen otvor scene (sa strane i odozgo). Takav svjetlosni zahvat tvori okvir, poput slike, u kojoj se odvija fragment, slike koja može biti plod mašte temeljen na iskustvu autora – slikara, ali i dio nekoga vremena, nekoga trenutka. Ili pak dio svevremenske priče. I tako par sekundi, precizno naznačenoga svjetla – otvara asocijativni niz koji objedinjuje ono o čemu progovara Brook.

I Eurokaz je imao jedan promašaj (bolje nego li jedan uspjeh). Knjiga mrtvih u režiji Zlatka Burića (osnivača Kugla glumišta) nasilno je uklopljen projekt u temu smrti. Projekt je rađen nakon dugogodišnje stanke sa starim suradnicima i navodnim obnavlajnjem stare energije, susretanje sa kazališnim slikama iz prošlosti i uobličen kako rekoše glazbenim numerama, a priča o smrti. Ipak, konačni rezultat je vesela cirkusarija s pokojim zanimljivim elementom, ali u prosječnosti dosadna poskočica koja pokazuje da je neke legende bolje ostaviti gdje im je i mjesto -  u smrti. No, možda je to još jedana prezentacija i Eurokazovo propitivanje smrti kazališta.

Teatar smrti

Sama tema smrti istražena je na još dva neobična načina, kako i priliči ozbiljnome festivalu, a koji pokazuju izuzetno promišljanje koncepcije.

U sklopu programa prezentirana je Posljednja predstava Petera Halasza. Ona nije mogla biti izvedena jer je autor umro. Peter Halasz, osnivač Squat Theatrea, kultnoga mađarskog umjetničkog kolektiva koji je djelovao u New Yorku sedamdesetih i ranih osamdesetih, ostao je vjeran kazalištu doslovno do svoje samrtne postelje. Potkraj 2005. Peteru Halaszu dijagnosticiran je rak jetre u završnom stadiju. Liječnik mu je rekao da mu je preostalo svega nekoliko mjeseci života. 06. prosinca 2006. Peter Halasz postavlja svoju pogrebnu ceremoniju u budimpeštanskom Kunsthalleu, koja je postala svjetska medijska senzacija. Netom se vrativši iz kliničke smrti, ležao je u pogrebnom kovčegu, slušajući hvalospjeve koje su mu izricali najbliži prijatelji i suradnici. Laszlo Najmanyi, pisac, kazališni redatelj, likovni umjetnik i skladatelj, bio je jedan od onih koje je Halasz tražio da mu izreknu nekrolog pored lijesa. Laszlo Najmanyi govorio je o životu i djelu Petera Halasza te prikazao dokumentarni film koji je napravio o njegovu radu, posebno o Halaszevoj posljednjoj predstavi.

Multimedijalni  projekt Tertulia Eurokazov je središnji događaj i najveća produkcija dosad. Dvojica argentinskih umjetnika, Nicolas Varchausky i Eduardo Molinari, nakon što su uz izniman uspjeh istoimeni događaj izveli 2005. na najreprezentativnijem groblju u Buenos Airesu, La Recoleta, ove godine projekt su, uz suradnju s hrvatskim kazališnim, vizualnim i zvukovnim umjetnicima, prilagoditi hrvatskom kontekstu i predstaviti ga publici na Gradskom groblju Mirogoj.

Ovaj izniman, meditativan multimedijalni projekt predlaže metaforičnu konverzaciju između nas današnjih i naših predaka te pokušava kreirati zajedničko estetsko iskustvo u specifičnom, intimnom krajoliku. Prostor zagrebačke Tertulije obuhvaća ceremonijalni, arhitektonski dio, tzv. Velike i Male arkade, počivalište hrvatskih povijesnih, političkih i kulturnih velikana ilirskog i postilirskog razdoblja i središnju aleju koja vodi od Arkada do groblja poginulih neprijatelja u Drugome svjetskom ratu te okolna polja.

Eduardo Molinari provocira zadane prostorne odnose u iskustvo putovanja stvarajući kabinete i opservatorije kao prolazne postaje. Riječ je o diskretnim prostornim intervencijama, skromnim, ali dojmljivim instalacijama koje uključuju objekte, videoradove i vizualne intervencije; to su odmorišta koja ritmiziraju naše kretanje po groblju, ali i naše promišljanje prostora i temporalnosti.

Već sama ideja ovakvih projekata miljama je ispred realizacija koje nam donose Riječke ljetne noći.

Nastavit će se ...

Komentari (0)

RSS Komentari