 Ovo je slogan koji riječki HNK koristi već više godina ne bi li privukao gledatelje i potencijalne konzumente na kupovinu kazališne pretplate. Prva riječ je varirana od (sto)lica do 100lica. U svakome slučaju dvoslojno ukazuje na nekoliko izvedenica ove složenice. Ukazuje na broj različitih lica, ili na mjesto za sjedenje ili na tko zna što?
Valja se upitati, koliko nam je, u ovo krizno vrijeme, vrijeme recesije, kresanja budžeta i ušteda, potrebna umjetnost? I ako nam je potrebna, kakva nam je kvalitativna razina umjetnosti potrebna? U svakome slučaju, umjetnost je posebnost koja nas od ostalih životinjskih vrsta razlikuje na ovome planetu i koja nam pomaže u osobnome rastu. Ipak, postoje razdoblja kada se pod umjetnost i kvalitetu prodaje sve i svašta. Stvaraju se lažne slike, lažna stanja koja hipnotički uvjeravaju u nešto što zapravo nije. Takav je slučaj s riječkim HNK. U zadnje dvije godine, od kada je na čelu kazališta intendantica Nada Matošević, riječka kazališna kuća rijetko se može pohvaliti s korektnim, a još rjeđe s kvalitetnim, kazališnim uratkom, nižu se fijaska, promašaji, lakrdije... No, problem je što se takvo stanje zadržava i ne mijenja. Takvo, sve lošije stanje, omogućeno je u nekoliko razina. Prvo. Svake godine, bez obzira na uglavnom nekvalitetne izvedbe, glavni financijer riječkoga kazališta – Grad Rijeka (čitaj porezni obveznici čijim novcem upravljaju izabrani) u obilatim, milijunskim iznosima financira ovu rupu bez dna. Bez obzira na mišljenja Kulturnih vijeća koja imaju funkciju stručnoga nadzora i pomoći, pročelnica za kulturu razmišlja o njima kao o fikusima, paravnima. Ignorira njihova mišljenja i šalje poglavarastvu prijedloge u kojima stoje ocjene suprotne onima Kulturnih vijeća. Tako građani Rijeke plaćaju sve i svašta. Loše produkcije, glumce koji se godinama ne pojavljuju na sceni, loše i neprofesionalno pripremljen zbor, tehniku koja ne zna sakriti scenu (što se ne događa ni u mnogim amaterskim kazalištima), samoprozvane spektakle na kojima se događaju diletantski ispadi (primjerice Tosca u kojoj se pojavljuje član zbora u osobnoj robi, a ne kostimu i u kojoj za vrijeme izvzedbe čujemo vodokotlić iz toaleta). No, ako samo za tzv. hladni pogon porezni obveznici izdvoje gotovo 50.000.000,00 kn onda se istima živo fućka kako će izvršiti svoju zadaću, jer su im visoke plaće osigurane. Dakle, osiguravatelji sredstava, ovim načinom, podupiru nekvalitetu. Ipak treba istaknuti, da postoje pojedinci, pjevači, glumci, tehničari, baletani koji zaiste rade na sebi, donose nam izvrsne kreacije, ali su takvi trenutci izuzetno rijetki i utopljeni u masu promašaja. Drugo. Sama propagada riječkoga HNK zajedno s pojedinim novinarima stvara, putem točno određenih informacija – priopćenja, sliku o predstavama i kazalištu. Ta slika je idilična, visokokvalitetna, savršena i na najvišoj razini. U suštini suprotna onome kakava uistinu jeste. Bahatost promidžbenoga ureda je nevjerojatna. Navest ću primjer. Riječke ljetne noći predstavljene su kao manifestacija za pet. Ipak postojao je program s kojega su gledatelji zbog dosade odlazili, potom program za koji se nije moglo prodati ulaznice pa su na dan premijere ljude hvatali po Korzu i dijelile su se karte ne bi li se donekle popunilo gledalište... Postavlja se pitanje čemu manifestacija u koju se ponovno ulože milijunski iznosi, ako će samo par programa biti uistinu prodani. Kako bi provjerio informacije o maloj prodaji karata na nekim programima uputio sam pitanje promidžbenom uredu o kapacitetu gledališta svake pojedine predstave, broju prodanih ulaznica, broju besplatnih ulaznica i ostalim slobodnim mjestima. Za par dana dobio sam slijedeći odgovor: Poštovani, svi relevantni podaci o Riječkim ljetnim noćima već su javno obznanjeni, a mogu se pronaći i na web stranicama Festivala. (...) Srdačan pozdrav iz Službe propagande. Podaci na webu se odnose na prosječne ocjene gledatelja pojedinih predstava i nagradama te zaključku kako je sveukupna prosječna ocjena 4,5 pa je festival za pet! Dakle, Služba propagande ne iznosi niti jednu informaciju koju nije nakanila iznijeti. Novinaru se ne dopušta pravo na informaciju koju traži, već se ista implicitno proglašava nerelevantnom. I ono što je najzanimljivije u odgovoru nije potpisana niti jedna osoba. Valjda je služba, neka sofisticirana umjetna inteligencija koja sama odgovara. Isti sam dopis uputio Dubrovačkim ljetnim igrama. Odgovor koji sam dobio, sadržavao je detaljno razrađenu tablicu sa svakom izvedbom, broju mjesta u gledalištu, broju prodanih karata, broju službenih karata, broju neprodanih karata i njihovi postoci. Podatci su bili razdijeljeni za glazbeni i dramski program, priložena je i detaljna statistika o posjetama web stranicama, profilu gledatelja, državljanstvu, frekvenciji posjet i sl. Dakle, profesionalno odrađen posao institucije s tradicijom i zaposlenim profesionalcima. Tradicija čiju si etiketu već nakon par godina priljepljuju Riječke ljetne noći. Postavlja se pitanje zašto od jednoga festivala možete dobiti tražene informacije, a od drugoga ne? Očigledno, jer se iz podataka može iščitati svašta. U riječkome slučaju može se izravno narušiti lažnost koju riječki HNK plasira. Tako možemo zaključiti da je prosječan broj mjesta na Igrama oko 300, da je popunjenost oko 90%, službenih ulaznica oko 3%. Najbrojniji posjetitelji su iz Hrvatske, potom iz Velike Britanije i SADa, te Njemačke i Izraela. Dade se zaključiti (i ne samo statistički) kako su dubrovčani prigrlili Igre. Predstave su rasprodane, oni kao aktivni gledatelji sudjeluju i smatraju ih svojim identitetom. S druge pak strane Noći skrivaju podatke, jer da ih ne skrivaju odgovorili bi na traženu informaciju. Takvim potezom može se potvrditi pretpostavka o programima s malo prodanih ulaznica, dijeljenju besplatnih ulaznica, hvatanju ljudi po Korzu, stvarnaju lažne slike i sl. Treće razina jest inertna publika. Upravo ovakvom matricom, nemalo sam puta, razgovarajući s publikom uvidio kako se i prije same izvedbe publika voli podičiti savršenstvom izvedbe. Mnogi, kao ispranoga mozga, ponavljaju floskule iz medija. Učenici nekih škola ne mogu izraziti vlastito mišljenje jer im profesorice (drugarice) to onemogućuju niskim ocjenama. Dakle, nemamo kritičnu publiku, koja bi mogla potaknuti stvari na promjene. Postoji dio koji je kritičan i ove smo sezone mogli čuti povike Buuu na prmijeri fijaska Sunčanice. Osnovana je i Facebook grupa nezadovoljnika riječkim HNK koja već broji oko 1.100 članova. U istu su se mahom učlanili i zaposlenici HNK ali nakon intervencije uprave su iz iste izašli. I četvrta razina je akumuliranje nezadovoljstva zaposlenika HNK intendanticom te strahom od javnoga iznošenja problema (fraktalna situacija s neuspjelim sindikalnim akcijama na državnoj razini). Da je nezadovoljstvo ogromno govori i nedavni istup drmaskoga ansambla protiv intendantice i francuskog redatelja Francoisa-Michela Pesentija koji priprema novu predstavu. Ansambl u svojemu pismu ističe: Ljudi žive u strahu od odmazde, a u takvim uvjetima, umjetnost baš ne cvjeta. Nadalje se tvrdi da u HNK od dolaska Nade Matošević na mjesto intendantice događa tragedija, u repertoarskom i svakom drugom smislu, što je uzrokovalo ogromno nezadovoljstvo u teatru. Dakle i samo zaposlenici svjesni su da je ono što rade tragedija, ali ne u umjetničkome već realnome smislu. Stoga je upravo ironično da je ova sezona posvećena tragedijama. Dakle, u Rijeci nas očekuju tragične tragedije. I vratimo se na kraju sloganu i recesijskom pitanju. Zašto kupovati preplatu kada i sami zaposlenici ističu kako je ono što rade tragedija? A HNK nudi lica, ne dva, več sto. Ne nudi dvoličnost, već stoličnost. Ili pak nudi stolicu. Što opet nije točno. Jer jednom sam došao u ložu u kojoj doslovno nije bilo stolice, drugi put sam dobio dvostruku ulaznicu, dakle dvije ulaznice za jednu stolicu. Ma tko više zna kakva nam se stolica podsvjeno nudi. Meka? Ili tvrda?
 |
RSS Komentari
