6. epizoda lakrdija riječkoga HNK

Lardija 14 – (Med + Pepeo) / Iznad ponora

Nedavno sam ustvrdio kako se loše stanje u Zajcu ne mijenja i pogriješio. Kada pomislite da je HNK Ivana pl. Zajca pao na najniže moguće grane, na dno dna ponora, čak ambisa, uprava te kuće na čelu s intendanticom Nadom Matošević i ravnateljem Hrvatske drame Žarkom Radićem ponovno vas iznenadi. Za premijeru predstave (ako se to uopće može zvati umjetničkim djelom) (Med + Pepeo) / Iznad ponora redatelja François-Michel Pesentia i dramaturginje Christelle Harbonn prvanstveno se može reći da je loš eksperiment u promašenoj, nelogičnoj redateljsko – dramaturškoj matrici, suvremenoj možda tamo negdje u prošlome tisućljeću. Za ovaj uradak se čak ne može reći da je katastrofa, jer katastrofe imaju svoj ustroj, smisao, kauzalnost.

(Med + Pepeo) / Iznad ponora rađena je prema motivima Eshila, Sofokla i Euripida, u njoj sudjeluje cijeli glumački ansambl Hrvatske drame uz dvoje gostujućih glumaca. Sam naslov postavljen je kao matematička formula u kojemu su Med i Pepeo svedeni na zajednički nazivnik Iznad ponora. I vidljivo je da su redatelj i dramaturginja matematizirali cijelu strukturu. Glumci su izprogramirani do najmanjega detalja u kretnji, glasu, položaju ali u matrici sterilnosti. Postupak ide toliko daleko da se postavljena matrica udaljava od priodnosti, smislenosti i logičnosti kazališnoga, dramskog, glumačkog i životnoga izričaja. Idejno, možda dobro zamišljeno, ali pogubljeno u nepoznavanju logike matematike.

Prvenstveno se za rezultat (što se sugerira) uzima zbroj, a glumci se umrtvljuju u položaju (tekstu i prostoru). Za takav postupak možda je bolje bilo uzeti razliku (ili čak inverzno množenje). Onome što predstavlja Med i Pepeo, matematičkim je postupkom pridodan zajednički nazivnik (dakle neko najmanje zajedničko svojstvo koje je višekratnik oba svojstva). Međutim, redatelj i dramaturginja usmjeravaju se upravo na jedno – zajdnicu ljudi, njen položaj kroz vrijeme i smisao pojedinca u njoj destilirajući tekstove Eshila, Sofokla, Euripida i drugih. Time upravo čine suprotno od onoga što sugerira formula naslova. Ne izdvajuju neskrativa svojstva operacije već se uredotočuju na ostatak koji bi se dobio djeljenjem i prikazom  u obliku decimalnoga broja. Sve se na kraju svodi na previše loše oblikovanu ideju koju nosi serija Ally McBeal.

U tom stilu postavljaju se i glumci koji bi trebali biti prirpodni na sceni. Međutim, postavljanjem cjelokupnoga ansambla na scenu, sa svim tim različitostima, s mnogim glumcima koji se godinama nisu pojavljivali na sceni (možda bi bilo bolje da se neki i nisu pojavili do mirovine)  ne dobivamo homogeniziranu, već polariziranu strukturu. Tako je dio ansambla glumački dobar i prirodan. Prvenstvano izuzetna u interpretaciji Jelena Lopatić, uvijek drugačija Olivera Baljak koja je svojom glumačkom doradom nadrasla ovu tvorevinu pa je stršila u izobilju nelogičnosti, minimalistički bravuriran Denis Brižić, korektan i dosljedan Alen Liverić, intorspekcijska pojavnost i izoliranost Leonore Surian činila se kao obrambeni mehanizam od nelagonosti te dostojanstven Nenad Vukelić koji vapi sa scene: Imamo li se mi još čemu nadati. Drugi dio glumačke ekipe bio je ili već viđen u nebrojenim interpretacijama ili neprirodan i karikaturativan. Tako se ideja prirodnosti (od popravljanja scene, međusobnog nazivanja vlastitim imenom i slično) istopila poput leda u pustinji.

Publika je ovaj kazališni užas napuštala već za vrijeme same izvedbe, brojna slobodna mjesta zjapila su parterom i ložama (već na premijernoj izvedbi), a mlaki pljesak jedva da se i čuo. Mnogi nisu niti pljeskali već su odmah počeli izlaziti, na drugome (isforsiranome) izlasku glumcima su dijelejne ruže, ali više nitko nije pljesako. Žalost i tuga. Ruglo i sramota.

Lakrdija 15 – Licemjerje i kukavičluk

Odogovornost za ovaj fijasko nije isključivo na redatelju i dramaturginji. Ona djelomično stoji i na intendantici Matošević i ravnatelju Radiću. Naime, za vrijeme rada na ovome projektu glumački se ansambl pismeno pobunio te je između ostaloga naglasio: Ljudi žive u strahu od odmazde, a u takvim uvjetima, umjetnost baš ne cvjeta. Nadalje se tvrdilo da se u HNK od dolaska Nade Matošević na mjesto intendantice događa tragedija, u repertoarskom i svakom drugom smislu, što je uzrokovalo ogromno nezadovoljstvo u teatru. Sada vidimo da su svi ti navodi točni. Tragedija se dogodila u repertoarnom smislu, ali i u svakome drugome. Dozvoljavanjem da ovakva tragedija ugleda svjetlo dana Matošević i Radić preuzimaju i suodgovornost, jer su je mogli spriječiti, a nisu. Nadalje, ako je ansambl od sedamnaest glumaca izašao pred publiku svjestan ovakve preniske kvalitativne (tragične) razine, i ako tragedija nije spriječena, onda je vrlo vjerojatna i teza o strahu od odmazde.

Tako se još jednom licemjerno oslanja na stvaranje savršene slike o kazalištu od strane propagande i na milijunska proračunska sredstava bez obzira na ono što se napravi. Kazalište se pretvara u poslušnika, pudla koji se umiljava vlasti, i pretvara u suprotnost onoga što je nekada bilo: kritčno i progresivno.

Lakrdija 16 – Još jedan promašaj ureda propagande

U svoj ovoj žabokrečini, iz menažerije promidžbe, izašao je i pogrešno napisan naslov, što još jednom ukazuje na nestručnu pripremljenost i oblikovanje onih koji se diče spektakularnošću. I na samim službenim, internetskim stranicama kazališta, i u materijalu koji se preslikao u gotovo sve medije naslov je predstave promijenjen u Med + Pepeo / Iznad ponora što ne odgovara naslavu na plakatima, programskoj knjižici i reklami koja visi s kazališne zgrade. Naime, u brojniku ove formule je suma Meda i Pepela. Naslov napisan Med + Pepeo / Iznad ponora zapravo znači da zbrajamo Med s razlomkom (Pepeo/Iznad ponora). U ovako postavljenoj redateljsko – dramaturškoj matrici ovo znači potpuno novu dramaturgiju, režiju i posljedice koje se ovakvim (drugačijim) zbrajanjem događaju. No ako se brojnik sastoji od više probrojnika onda oni moraju ići u zagradu, dakle (Med + Pepeo) / Iznad ponora. To je gradivo petoga razreda osnovne škole pa se postavlja kako to da nitko upleten u plasiranje svog promidžbenoga materijala nije primjetio ovu trivijalnost. Kada pogledamo rezultate državne mature iz matematike, onda su stvari jasnije i ukazuju da se i u Zajcu zapošljavaju podobni, a ne stručni ljudi. Tako je to kad se nonšalantno, nestručno i neprofesionalno, ali izdašno sufinancirano od novaca poreznih obeznika pristupa poslu (dok recimo radnici u 3. maju brinu za svoju egzistenciju).

Lakrdija 17 – ponovno kršenje zakona

I još jednom smo imali prilike gledati djevojčicu na sceni čime se izravno krši Zakon o radu koji propisuje i noćni rad malodobnika i to: Članak 62. stavak 2 i 3. (2) Za malodobnike zaposlene izvan industrije rad u vremenu između 20 sati uvečer i 6 sati ujutro idućeg dana, smatra se noćnim radnom. (3) Zabranjen je noćni rad malodobnika, osim ako je takav rad prijeko potreban zbog više sile. Bili plaćeni ili ne, bez obzira na dozvolu roditelja i bez obzira na liječnički pregled maldobonici ne smiju radti između 20 sati uveče ri 6 sati ujutro. Druga je stvar kome se sviđa ili ne sviđa ovakav zakon, ali trenutno je važeća ova činjenica. Ovime i roditelji djevojčica (dvije u zamjeni) krše zakon.

No, kako to već u ovoj zemlji biva, bilo u gospodarstvu, bilo u obrazovanju, bilo u sportu, bilo u znanosti, bilo u kazalištu, za neke zakon vrijedi, a za neke ne – ma što god drugi govorili o tome.

Tako su vapaji u glumačkoj interpretaciji mene je sram, mene je sram postali stvarnost i realno prikazali sadašnje stanje. Riječko kazalište nije ostalo iznad ponora, već se razbilo o njegovo dno i razasulo poput pepela (dok ga se predstavlja kao med) – dostojno događaja crne kronike.

Komentari (0)

RSS Komentari