|
Srijeda, 21 Siječanj 2009 08:53 |
 Jučerašnji utorak, 20. siječnja, kada je Barack Obama položio predsjedničku zakletvu, sasvim će sigurno ostati zapamćen kao najvažniji dan u 2009. (ako nam se ponovo ne dogodi nešto poput 11. rujna).
Jučer se, kao što su osjećale milijarde ljudi na svim kontinentima, svijet počeo mijenjati. Fenomen Baracka Obame danas je definitivno i višestruko nadmašio strahovito značajnu činjenicu da su Sjedinjene Države, zemlja u kojoj Crnci čine tek treću po redu etničko-rasnu grupu, dobile crnog predsjednika. Fenomen Baracka Obame danas se, zapravo, može izjednačiti s privremenim završetkom potrage za globalnim zajedničkim identitetom.
Zajednički vrijednosni nazivnik onaj je element koji politiku čini moćnom i univerzalno značajnom. Prije 65 godina taj je element bila antifašistička borba, koja je ujedinjavala veći dio svijeta.
U drugoj polovici 20. stoljeća zajednički je vrijednosni nazivnik bila borba za slobodu, koja se manifestirala na dvije različite razine: u bivšim kolonijalnim zemljama borba za slobodu značila je, razumljivo, borbu protiv kolonizatora, dok je na Zapadu borba za slobodu značila borbu protiv Sovjetskog Saveza i protiv Kine.
U postkomunističkom (i postkolonijalnom) svijetu taj se zajednički nazivnik bio izgubio: sve su političke elite postale podjednako dobre ili podjednako loše, zavisno od kuta gledišta. Zapadni “borci “za slobodu dopuštali su najgore moguće zločine, poput genocida u Bosni, dok su “borci” za slobodu iz Trećeg svijeta, nakon što su došli na vlast, često činili nezamislivo jezive zločine, poput genocida u Ruandi. Globalni sukob između “Dobra” i “Zla”, koji je mogao funkcionirati u vrijeme kada smo “Zlo” s lakoćom locirali u Moskvi, dok smo Ameriku (čak i usprkos njenoj prodiktatorskoj latinoameričkoj politici) doživljavali kao ideal slobode; taj globalni sukob dobra i zla u devedesetima se, a osobito u dvijetisućitim godinama, definitivno rasplinuo.
Svijet je ostao suočen s nizom država koje podjednako krše ideale slobode i ljudskih prava, i s kompliciranim ratom radikalnog islama protiv Zapada, za koji ne postoje jednoznačna i brza rješenja.
Fenomen Baracka Obame nastao je baš u takvoj situaciji; u situaciji vakuuma ideala.
U vrijeme kada se o aktualnom američkom predsjedniku moglo, i to argumentirano, govoriti skoro jednako loše kao i o ruskom predsjedniku, na scenu je izašao novi šampion slobode, ljudskih prava i ideala koji Ameriku već više od stoljeća čine najprivlačnijom zemljom na svijetu. Barack Obama postao je najvažniji svjetski politički vođa zato što on personificira ideje slobode, jednakosti, uspjeha, tolerancije i nade. Obama je već mjesecima zajednički nazivnik svih onih ideala za koje se činilo da su se nepovratno rasuli po svjetskoj političkoj sceni unatrag dvadesetak godina. I to je ključ njegove američke i svjetske popularnosti.
Prvi Obamini potezi, bilo da je riječ o formiranju vlade, gdje je pokazao širinu velikog lidera postavljajući Hillary Clinton za ministricu vanjskih poslova, i ostavljajući republikanca Roberta Gatesa na položaju ministra obrane, bilo da je riječ o realnom preformuliranju glavnih političkih i ekonomskih ciljeva u odnosu na one iz kampanje: prvi njegovi potezi pokazuju da je Obama dostojan golemih očekivanja. Posebno je važno da ta očekivanja ne moraju biti ispunjena odmah. Predsjednik Obama dobio je, uz najveći approval rating u američkoj povijesti, i široki vremenski raspored da bi počeo ispunjavati svoj plan.
Barack Obama ima sve uvjete da postane jedan od onih američkih predsjednika koji su obilježili pojedina razdoblja svjetske povijesti: baš poput Franklina Roosevelta, Johna Kennedyja i Ronalda Reagana.(jutarnji.hr)
 |
RSS Komentari
